Eto, slavimo treći mandat Milana Bandića na čelu Zagreba. Možda je tome pridonio i Međunarodni festival vatrometa na Bundeku, jednom od mjesta koja je Bandić odzelenio, vjerojatno da predgrađu doda još malo stakla i betona. Možda su u pomoć priskočili i kineski majstori pirotehnike, kad se Hu Jintao već tako zgodno našao pri ruciI.

Bilo kako bilo, mislim da je mojim sugrađanima potpuno svejedno tko će im voditi grad. I još gore od toga: zauzeli su legendarni ne-tiče-me-se stav „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu."

O, da, to je jedna od najvećih istina, bar za ljude koji se ne trude promijeniti vlastitu sudbinu i sudbinu svoje okoline, grada u kojem žive i njegovih stanovnika. Nažalost, većina Zagrepčana je takva. Mnoge od njih zanima samo ono što je NJIHOVO, u vlasničkom smislu, a za zajedničko ih dobro boli cipela.

Pratila sam na Facebooku raspravu čovjeka koji je napisao kako je biciklom slučajno odvalio retrovizor automobilu parkiranome na biciklističkoj stazi. Odmah se našla mlada dama puna prijekora za biciklista koji ne poštuje tuđe vlasništvo, pa kaže, otprilike, kako činjenica da je automobil bio pogrešno parkiran ne opravdava barbarski čin biciklista. Biciklist pristojno odgovara, otprilike: „Kad parkiraš auto na mjestu za invalide, odnijet će ti ga pauk. Kad ga parkiraš na stazi za bicikliste, može ti se desiti da ti netko odvali retrovizor. Parkiraj auto u garaži, plati osam kuna po satu i - nemaš brige". Ali, ne! Naša građanka drži se stava prema kojem je biciklist maltene postavio bombu pod auto, držeći mu lekciju da nečiji prekršaj nikome ne daje pravo uništavanja tuđe imovine.

To je donekle točno. Ali, razmislimo kakvi su uvjeti za vožnju biciklom po Zagrebu. U strogom centru grada vrlo je strogo - staze uopće ne postoje. U Vukovarskoj aveniji, na Jarunu i ostalim mjestima, koja se može nabrojati prstima ruke pilara, automobili se parkiraju na svim mogućim mjestima. Ljudima je zabranjeno hodati, a kamoli ležati po travi (što, inače, daje šarm svim europskim i svjetskim metropolama), njihovim je psima zabranjeno trčkarati zelenim površinama (umjesto da se vlasnike kažnjava jer ne čiste za psima, jednostavnije je i psima, a za svaki slučaj i ljudima, zabraniti hodanje po zelenim površinama), ukratko - gradske se vlasti ponašaju kao da je cijeli Zagreb veliki botanički vrt.

Možda je nekoć i bio, no više nije. HoTo tornjevi, staklo i beton ubili su draga, stara, dobrosusjedska predgrađa, njihove parkove i šumarke. Preostali parkovi postali su poprišta ubojstava gradskih bandi, nečega što nam je još prije petnaestak godina nalikovalo priči iz nekoga hollywoodskoga B-krimića.

I na kraju - što nam nedostaje, a što imamo? Imamo Milana Bandića, zaokupljenog zaradom, a navodno i predsjedničkim ambicijama, koji razmišlja o gradnji metroa i novih betonsko-staklenih monstruma koji zjape prazni za tri do četiri tisućice eura po kvadratu, o pretvaranju Radničke ceste u šminkersko naselje s penthouseima u kojima će živjeti hrvatska crème de la crème i o sječi zelenila na Dubravkinom putu. Spajanje dviju strana Zagreba - velike „spavaonice" s južne strane Save i (ne baš zabavnog) centra grada sa sjeverne ne zanima ga ni najmanje. Zagreb ne živi sa Savom, i posao koji je započeo veliki Vjećeslav Holjevac sigurno neće biti završen radom Milana Bandića. Njega imamo.

A nedostaje nam prljavi Harry, koji ne mora biti zgodan kao Clint Eastwood u najboljim danima - čovjek koji će iz preostalih parkova protjerati bande, neonaciste, militantne navijače i ostale opasne maloljetnike, te mladićima kakav je bio pokojni Luka Ritz omogućiti mirnu i slobodnu šetnju gradom. Metropolom kakva je nekad, ne tako davno, bila.