Vjesnikova novinarka Mirela Lilek dotakla se vrlo bolne teme - alternativnog obrazovanja u Hrvatskoj te ćemo njen članak prenijeti i komentirati. Naime, dvije najrazvijenije pedagogije u svijetu, waldorfska i montessori, doživljavaju novi procvat dok u Hrvatskoj jedva egzistiraju zbog toga što Ministarstvno ne želi financirati škole. Podsjećamo, državne osnovne škole financiraju se u cijelosti, pokrivene su plaće nastavnika i ostalih djelatnika, režije, dobiva se i glavarina po djetetu. O tome alternativne škole mogu samo sanjati.

Tako se na primjer Waldorfska škola financira od školarina pa roditelji izdvajaju za njih nemalih 1200 kuna mjesečno. Taj je iznos za roditelje velik, a za školu nedovoljan, jer u malim razredima u kojima se kvalitetno odvija nastava ima desetak djece pa školarina ne poriva niti jednu prosječnu nastavničku bruto plaću koja se isplaćuje nastavnicima u državnim školama.

U zapadnome svjetu, nastavlja Vjesnik.hr sve je veći interes za drukčijim pristupom obrazovanju, roditelji u Europi ne dvoje: upisat će dijete u alternativnu školu i platiti školarinu za prepuštanje humanijem okruženju i kvalitetnijoj nastavi.

Kako kažu u Waldorskoj školi, njihov je cilj omogućiti svakom djetetu da unaprijedi i razvije svoje prirodne kapaciteteu najvećoj mogućoj mjeri, pri čemu se posebna pažnja pridaje razvoju unutarnje motivacije te poštivanju rada drugih. Nastoje pružiti djeci pozitivno i inspirativno obrazovno iskustvo, prilagođeno djetetu i njegovim potrebama, dobi i razvojnim mogućnostima. Pristupaju djetetu kao cjelovitom biću koje osim intelektualnih ima i emocionalne, tjelesne, socijalne i duhovno-duševne potrebe. Kurikulum, program i nastava usmjereni su prema ispunjenju tih potreba, a roditelji su aktivno uključeni u sve aspekte školskog života. 

Slovenija je, s druge strane, dobar primjer za kvalitetan odnos države prema alternativnim školama, jer - nakon napučenih waldorfskih škola u Ljubljani i Mariboru s više od 400 učenika - otvaraju dvije nove škole u Bledu i Cerju. Kako država pokriva funkcioniranje tih škola u stopostotnom iznosu potrebnih sredstava, visina školarina je primjerena i ovisi o imovinskom stanju roditelja. Najviša mjesečna školarina po dohodovnoj ljestvici u Sloveniji iznosi 100 eura. Takva školarina, uz stopostotno financiranje države, omogućuje kvalitetnu nastavu koja nadmašuje kvalitetu državnih škola. U Hrvatskoj, nažalost, iako kvalitetom odskaču od državnih škola, država za škole ne skrbi. 

Treba reći da nastavnici u alternativnim školama u pravilu su obrazovaniji od onih u državnima. Nastavnici u Waldorfskoj školi, na primjer, u pravilu su fakultetski obrazovani, a većinom su završili i dodatnu dvogodišnju edukaciju iz waldorfske pedagogije. 

Formalno imamo pravo osnovati se i postojati, no u stvarnosti država ništa ne čini da bi alternativne škole opstale, a kamoli da bi se razvijale, kaže ravnateljica Waldorfske škole Lada Pekota Šenjug

Cijena školarine za jednu od triju alternativnih škola u Hrvatskoj, Waldorfsku školu u Zagrebu, je 1200 kuna mjesečno i za razliku od slovenske ne uključuje topli obrok i dnevni boravak. Školarina u Osnovnoj Montessori školi u Zagrebu s uključenim boravkom do 17 sati i ručkom je za mnoge roditelje nedostižnih 2000 kuna. Oni čije dijete pohađa treću alternativnu školu u Hrvatskoj, Osnovnu waldorfsku školu u Rijeci, opet izdvajaju više od roditelja u Sloveniji, jer plaćaju školarinu 920 kuna. 

Iako je prva alternativna škola u Hrvatskoj otvorena prije 18 godina, uz odobrenje Ministarstva obrazovanja, (su)financiranje alternativnih škola ni danas nije kvalitetno riješeno zakonom. Točnije, bilo je, no samo na papiru, i to nepunu godinu.

Zakon o sufinanciranju alternativnih škola u Hrvatskoj stupio je na snagu u kolovozu 2008., a njime je određena sufinancija u visini 80 posto iznosa potrebnog za odgojno-obrazovni rad. Da bi se Zakon ispoštovao bilo je potrebno izdvojiti 4,5 milijuna kuna godišnje za sve tri škole, što je manje od pola promila ukupnog proračuna obrazovnog ministarstva. Ta je stavka školama dala veliku nadu, no nakon godine čekanja na realizaciju zakonske obveze, u srpnju 2009., zakonski je članak ukinut po hitnom postupku i bez ikakve najave, uz obrazloženje da je riječ o nužnim mjerama štednje. Nakon toga škole su potpisale sporazum u kojem se odriču daljnjega potraživanja s osnove toga zakona, a zauzvrat za to što neće podizati tužbu za neisplaćena sredstva jednokratno im je isplaćen iznos od 1,6 milijuna kuna. Nakon toga, na godišnjoj razini sve tri škole zajedno dobivaju 750.000 kuna, što je, tvrde ravnateljice, dovoljno za pokrivanje oko pet posto ukupnih troškova.

»Naravno da smo se brisanjem zakonskog članka osjećali iskorišteno. Riječ je o vremenu kada se zatvaralo pregovaračko poglavlje o obrazovanju s EU-om, u kojemu je vrlo dobro zvučalo da Hrvatska podržava pluralizam u obrazovanju i financijski podupire alternativne škole. Naime, u razvijenom demokratskom svijetu ne postoji zemlja koja ne financira alternativne škole izravno. Dobivamo mjesečno 32.000 kuna, a samo račun za grijanje nam je 20.000 kuna«, kaže ravnateljica Osnovne Montessori škole Barunice DeDee Vranyczany u Zagrebu - Narcisa Buczynski.

Školu - u sklopu koje je i Montessori vrtić Mala vila - pohađa 164 učenika zajedno s predškolcima, a ukidanje zakonskoga članka financijski ju je dotuklo. Znajući da napokon stiže zajamčena pomoć države, Montessori škola odlučila je 2008. podići kredit za obnovu prostora. »Banka nam sigurno ne bi odobrila kredit da nismo imali zakonsku potvrdu, a time i podršku države. Kada je zakon donesen, banka nam je odobrila kredit od 270.000 eura na sedam godina. Zakonski članak danas ne postoji, ostala je mjesečna rata od 35.000 kuna. Potonuli smo. Za uređenje škole roditelji i djelatnici, svi redom, dali su svoje osobne mjenice, što znači da je danas sva naša imovina izložena do krajnje granice«, kaže Buczynski za Vjesnik.

Zanimljivo je da, unatoč visokoj školarini do 2000 kuna mjesečno, za školu vlada sve veći interes. Prvi put ove godine upisali su dva razreda prvašića, a za prijelaz učenika iz državnih škola u Montessori imaju listu čekanja. »Očito se neke stvari mijenjaju u svijesti naših građana, pa danas razmišljaju: dobro, radije nećemo kupiti auto u sljedeće četiri godine. Prioritet im je obrazovanje djeteta. Svjesni su kako ne mogu dopustiti da im se djeca sistemski izlažu problemima kakve znaju doživljavati u redovnom obrazovnom sustavu«, kaže Narcisa Buczynski.

Ne postoji država koja ne financira izravno alternativne škole. Mi dobivamo mjesečno 32.000 kuna, a samo račun za grijanje nam je 20.000 kuna, kaže ravnateljica Montessori škole Narcisa Buczynski.

Ravnateljica Waldorfske škole u Zagrebu Lada Pekota Šenjug potvrđuje da su izostankom državne pomoći alternativne škole vraćene na sam početak. »Ono što škola sada dobiva, oko 23.000 kuna mjesečno, jedva je dovoljno za pokrivanje pet do deset posto troškova. Školarine su nam maksimalne i ne želimo ih više podizati, jer živimo u vremenu kada puno roditelja ostaje bez posla. Zanimljivo je da formalno imamo pravo da se osnujemo i postojimo, no u stvarnosti država ništa ne čini da bi alternativne škole opstale, a kamoli da bi se razvijale«, kaže Pekota Šenjug.

Obje ravnateljice tvrde da upravo od modela alternativnih škola državne mogu ponešto »posuditi«. Smatraju da je vrijednost waldorfske i montessori pedagogije, kao najstarije i najraširenije u svijetu, među ostalim i ta da već godinama pružaju inspiraciju učiteljima i nastavnicima državnih škola - kroz posjete alternativnim školama oni dobivaju nove ideje za razvoj vlastite nastave.

Uoči parlamentarnih izbora tri alternativne škole odlučile su javno od političkih stranaka zatražiti odgovore na ključna pitanja vezana uz pluralizam školstva i budućnost alternativnih škola. Odgovore čekaju na okruglom stolu 15. studenoga u Europskom domu. Žele, među ostalim, čuti kako namjeravaju riješiti problem marginaliziranja alternativnih škola u Hrvatskoj u vrijeme kada ih Češka, Slovačka, Rumunjska, Norveška, Belgija, Danska, Švedska, Finska i Estonija financiraju u stopostotnim iznosima...

UČITELJIMA KASNE PLAĆE

U najmanjoj alternativnoj školi, Osnovnoj waldorfskoj u Rijeci, s oko 30 učenika i 10 zaposlenih, djelatnici primaju sa zakašnjenjem plaću od 200 do 500 eura mjesečno. S obzirom na to da školu pohađa 30 posto učenika s teškoćama u razvoju, ravnateljica Gordana Brzaj tvrdi da njihova škola nije elitistička, nego suprotno - postaje jedinstveno utočište roditeljima i djeci kojoj zbog posebnog psihofizičkog, ali i socijalnog stanja, trenutačno ne mogu pomoći druge institucije u društvu. Zbog činjenice da najveći dio financijskog tereta pada na roditelje, od kojih sve više njih ne može plaćati cijelu školarinu, u Rijeci su krenuli u potragu za »kumovima« škole. »Upisali smo i one učenike čiji roditelji nemaju za cijelu školarinu, zbog nade da ćemo im naći 'kumove'. Nesklad koji je nastao kod plaćanja školarina ide na štetu učitelja koji zbog toga dobivaju plaću s velikim zaostatkom, od po nekoliko mjeseci«, navodi ravnateljica, apelirajući na donatorsku pomoć u opstanku škole.