Dva vlaka u Španjolskoj jure jedan prema drugom i kao da ih nitko ne može zaustaviti. Tu sliku o tvrdoglavosti i nepopustljivosti, kako Madrida, tako i Barcelone tokom ove krize, mediji su prethodnih tjedana širili do iznemoglosti. Sada su se vlakovi sudarili punom brzinom. Katalonija je proglasila neovisnost, a španjolski Senat je odobrio ozloglašeni paragraf 155, koji predviđa razvlaštenje katalonske vlade i ukidanje autonomije.

Bez sumnje je to povijesni dan u povijesti Španjolske. Ili da formuliramo malo neutralnije, dan koji označava jedan duboki rez. U povijesti te regije četiri puta je bilo proglašavano nešto poput „Katalonske Republike" ili „Katalonske države". Prvi put u 17. stoljeću za vrijeme tzv. ustanka žetelaca, pa onda za vrijeme prve španjolske republike 1873. godine, i zatim dva puta za vrijeme druge španjolske republike, uoči španjolskog građanskog rata, 1931. i 1934. godine. U svim tim slučajevima nije se radilo u proglašenju potpune neovisnosti, nego o proglašenju samostalne katalonske države unutar federalno zamišljene Španjolske. Većina tih katalonskih „neovisnosti" nije trajala duže od nekoliko dana.

Rajoy nije dorastao problemu

Da bi se odgovorilo na to pitanje potrebno je isprva baciti pogled na Španjolsku, ali ne isključivo na nju. Način na koji vladajuća konzervativna stranka u Madridu, koju predvodi Mariano Rajoy, bez imalo smisla za empatiju i osjetljivost diplomacije, isključivo paragrafima pokušava zaustavi ovu jedinstvenu krizu, svjedoči o zastrašujućem nedostatku mašte. Rajoy nije dorastao svojoj funkciji i on je, najkasnije od 2010. godine, kada je španjolski Ustavni sud na njegov nagovor srušio aktualizirani status katalonske autonomije iz 2006. godine, u velikoj mjeri doprinio zaoštravanju krize.Utoliko je više začuđujuće ovo aktualno, prvo pravo proglašenje neovisnosti Katalonaca. Čovjek se pita kako je to moguće. Zašto baš sada, 2017. godine, u okviru jedne demokratske, pravne države, koja jamči široka autonomna prava i koja Kataloncima osigurava, unutar Europske unije, mir i blagostanje?

Sredozemna Sjeverna Irska?

Kada se traže uzroci problema i odgovorni, naravno da se mora baciti oko i na Barcelonu. Katalonski političar Lluis Rabell nedavno je, osvrćući se na referendum u Škotskoj, upozorio: „Da ne zaspimo sa snom o Škotskoj, a da se onda probudimo u Sjevernoj Irskoj". Dani koji su pred nama će pokazati hoće li će populistički propagandisti jednostrane i ilegalne neovisnosti Kataloniju pretvoriti u sredozemnu Sjevernu Irsku. Tome se nitko ne nada, ali toga bi se trebalo pribojavati.

Najkasnije na ovom mjestu, uspavanim političarima EU-a bi trebalo postati jasno da se ovdje više ne radi o isključivo španjolskom problemu. Nova vrsta „španjolske groznice" u formi jednostrano proglašene neovisnosti, mogla bi utjecati i na druge zemlje EU-a. EU ne može stalno okretati glavu, kao u slučaju Škotske i sada Katalonije. Konačno bi morala otvoriti „kutiju za prvu pomoć" i da konstruktivno doprinese rješavanju problema, kada je, kao u slučaju Španjolske, središnje vlada potpuno suočene problemima koji prerastaju njezine mogućnosti.