Dobra vijest je da se nejednakost između zemalja globalnog juga i zemalja sjevera smanjuje jer se bruto nacionalni proizvod u zemljama u ubrzanom ekonomskom razvoju povećava. A loša da je širom svijeta rascjep između bogatih i siromašnih u pojedinim zemljama sve veći. Pritom socijalna jednakost nije prirodni zakon. Postoje kako političke tako i ekonomske mjere kojima bi se nejednakost mogla suzbiti.

Progresivni porez i korištenje "rupa" za izbjegavanje poreza

Progresivni porez je kada se visoka primanja oporezuju po višoj poreznoj stopi nego niža primanja. Progresivni porez je najdjelotvornije sredstvo za socijalnu raspodjelu unutar društva. U brojnim zemljama se plaće pak oporezuju po višoj stopi nego prihodi od imovine kao, npr. akcija. To predviđa i porezna reforma američkog predsjednika Donalda Trumpa. Rascjep između bogatih i siromašanih se time još više povećava.

Mnogo prihoda od poreza u pojedinačnim zemljama država gubi zbog izbjegavanja poreza. Europska komisija procjenjuje da zemlje članice svake godine gube između 50 i 70 milijardi eura zbog potpuno legalnih trikova izbjegavanja poreza kojima se služe veliki koncerni. Povratak progresivnom porezu i poreznom sustavu u kojem oni koji imaju najviše, najviše i plaćaju mogao bi omogućiti više financijskih investicija, primjerice, u obrazovanje i zdravstveni sustav.

Načelo prouzročitelja

Koncerni i poduzeća danas rade globalno. Sirovine se često nabavljaju tamo gdje najmanje koštaju, proizvodnja se odvija u zemljama u kojima se rad plaća malo, prodaje se u cijelom svijetu ovisno o tome gdje su kupci koji imaju veliku kupovnu moć. Skandali kao s Panama ili Paradise Papers su u zadnje vrijeme izazvali veliku pozornost.

Troškove ovih globaliziranih proizvodnih lanaca snose pak ljudi i priroda na licu mjesta. Kada međunarodne ribarske flote u enormnim količinama love ribu u morima, a međunarodni poljoprivredni koncerni otkupljuju zemlju i koriste je za svoju proizvodnju, to uništava egzistenciju lokalnih ribara i malih seljaka. A troškove za štetu nanesenu prirodi snosimo svi.

Oporezivanje koncerna na mjestu proizvodnje i globalni financijski registar kako bi se spriječili izbjegavanje poreza i pranje novca mogli bi osigurati novac za neophodne javne investicije. Izravna odgovornost koncerna za štete nanesene okolišu bila bi poticaj za ekološki i klimatski prihvatljivu proizvodnju.

Pravedne plaće i pravedna raspodjela

Kada veliki koncerni prijete da će premjestiti svoju tvornicu ili neki proizvodni pogon u drugu zemlju zbog toga jer je radna snaga tamo jeftinija, vlade obično popuštaju. Zahtjevi za plaćama po tarifnom ugovoru, za više sigurnosti na radnom mjestu ili za socijalnim osiguranjem se zanemaruju i zaboravljaju. Niske plaće za pojedince pak znače siromaštvo, a za države gubitak prihoda od poreza. Države onda imaju manje novca za javne investicije u infrastrukturu, obrazovanje i u zdravstveni sustav. Spirala socijalne nejednakosti stalno se kreće prema dolje.

Niske plaće i socijalna nejednakost dugoročno uništavaju tržišta što šteti i gospodarskim subjektima. Jeftina radna snage se, doduše, kratkoročno možda može pozitivno odraziti na prihode jednog poduzeća, no dugoročno će ono izgubiti ako bude pogođeno protestima, štrajkovima i nemirima. Sve dok je radna snaga slabo plaćena i ne može živjeti od svog posla neće nastajati tržišta na kojima će moći plasirati vlastite ili tuđi proizvodi.

Obrazovanje za sve

Svuda na svijetu je obrazovanje karta za socijalni napredak. Razvojnim ciljevima UN-a u okviru Agende 2030 sve zemlje članice UN-a su se obvezale da će do 2030. godine uvesti obrazovanje za sve. I za pojedine zemlje je održivi obrazovni sustav smislen. Samo tako ljudi i zemlje mogu uhvatiti priključak u razvoju digitalne ekonomije, tzv. "Ekonomije 4.0".

Sve više poslova, naime, zahtijeva visoke obrazovne kompetencije. Dobar obrazovni sustav za sve osigurava dugoročno kvalificirane i dobro plaćene poslove, potiče demokraciju i participaciju u društvu. Obsoziale Gerechtigkeit azovanje za sve uz socijalnu jednakost stabilizira društvo i čini ga manje prijemčivim za nasilje i socijalne nemire.

Poticanje ravnopravnosti spolova

I u bogatim i u siromašnim zemljama žene u prosjeku zarađuju manje od muškaraca i rjeđe nego muškarci pripadaju političkim ili ekonomskim elitama. Žene i cijelome svijet u skrbi i njezi obave neplaćenog rada u visini od deset bilijuna američkih dolara godišnje. Ukoliko se ostvarivanje ravnopravnosti nastavi dosadašnjim tempom,  bit će potrebno još 217 godina da muškarci i žene budu isto plaćeni.

Možemo li sebi priuštiti da polovica svjetskog stanovništva bude zapostavljena? Studije pokazuju da su žene te koje stavljaju kao prioritet obrazovanje i dobru ishranu za svoju djecu. Bez aktivnog uključivanja žena - kako ekonomski tako i politički - neće biti moguće ukinuti socijalnu nejednakost.