Naslovom nove prozne knjige ‘Lucijine oči’, najplodniji i najprevođeniji živući slovenski klasik Drago Jančar referira se na legendu o djevici i mučenici koja je iskopala vlastite oči i poslala ih nasrtljivom mladiću koji ju je htio obljubiti protiv njezine volje. Mladi je poganin, ganut gestom, i sam postao nepokolebljivi vjernik. O tome što povezuje žrtvu kršćanske svetice sa slovenskom društvenom suvremenošću - a upravo je to stvarna tema ove knjige - razgovarali smo s Jančarom, dobitnikom niza prestižnih književnih nagrada, među kojima i Herderove nagrade 2003. godine.

Dotaknuli smo se uvijek aktualnog problema kulturne suradnje Hrvatske i Slovenije, a kako je živopisna biografija našega sugovornika obilježena stalnim intelektualnim istupima protiv sistema - zbog čega je bio i zatvaran - nismo propustili priliku da zatražimo komentar i o ‘tvrdim’ političkim neuralgijama koje posljednjih tjedana pune novine u objema zemljama. 

Svakidašnjica začinjena fantazmagorijom
Zbirka priča Drage Jančara ‘Lucijine oči’ svojevrsni je blagi zaokret u opusu ovog pisca. Nakon povijesnih romana i novela, Jančar se u ovoj zbirci odlučio pozabaviti današnjim vremenom, ali na potpuno samosvojan način. Iako priče imaju snažno uporište u sadašnjosti, Jančar im uspijeva dati mitski okvir i odmak uvođenjem nesvakidašnjih, fantazmagoričnih elemenata. Ono što ponajviše dijeli ove priče od ostalih sličnih proznih uradaka, prije svega je nenametljivost i sigurnost stila. Jančar ne pokušava obmanuti čitatelja jeftinim dosjetkama, njegov humor izbija iz prividne ozbiljnosti pripovjedača. Knjigu je objavio Meandar.• U svojoj  najnovijoj knjizi ‘Lucijine oči’ pišete o slovenskoj sadašnjosti - jeste li time na neki način sklopili pakt s prevladavajućom prozom tzv. novog realizma?

- Ne bih rekao. Sve se priče iz realističnog okvira pomiču u područje apsurdnih zapleta i nerazrješivih životnih situacija. Ako nekog profesora zapale na pločniku pred humanističkim fakultetom, jasno da nitko neće pomisliti kako se to doista dogodilo. Istina je da sam se u nekim pripovijetkama dotakao novog modusa vivendi u kojem živimo. Riječ je o svijetu prestiža, novca i žmirkajućih ekrana. I ako se usred takvoga svijeta netko zagleda u tamu svemira ih kojega na nas pada nevidljiva prašina, prašina ludosti, tada je to pitanje o smislu takvoga života.

• Mislite li da današnja književnost zahtijeva društvenu angažiranost?

- Nisam od onih koji misle da bi književnost trebala išta propisivati. Ja sam uvijek pisao o pojedincu koji je u nekoj vezi s društvenim zbivanjima, a današnje vrijeme uistinu je nešto novo, pa nije loše da ga književnost odražava. Ali nije ni  nužno. Uskoro će u Ljubljani postaviti moju dramu ‘Laka konjica’, koja je lani već prikazana u Beogradskom dramskom pozorištu. U njoj se bavim temom tranzicijske stvarnosti Istočne Europe. Čini mi se da treba nešto napisati o tome, o tim novim vremenima i ljudima što nam svakodnevno određuju život. Ali to ne znači da ću se time još puno baviti.

• Zbog vaše su vas posvećenosti literaturi - ali i nepotkupljivog, analitičkog duha - prozvali nasljednikom Danila Kiša. Što je za vas značio Kiš i je li u današnjem vremenu nemoguće slijediti njegova moralna uvjerenja kad je riječ o spisateljskom pozivu?

- Danilo Kiš je velik i neponovljiv, no vrijeme u kojem smo zajedno živjeli, vrijeme kad su ljudi sa svojim idejama nastupali kao bogovi koji odlučuju o životu i smrti, više se nikada neće ponoviti. Divim mu se i u nekim  mojim tekstovima odrazio se njegov utjecaj. Kiš je dokaz da dobra književnost može funkcionirati i u novim prilikama. Jer je odlično napisana. Iako je današnjem čitatelju teško razumjeti težinu prilika u kojima je nastajala.

• Kakav je vaš status u Sloveniji? Smatraju li vas problematičnim piscem ili ste općeprihvaćeni kao živući klasik?

- Teško mi je reći, neki me smatraju živućim klasikom, drugi me svim srcem mrze. Doživljavam strastvenu privrženost i najokrutnije napade. Ponekad se osjećam kao da sam sasvim sam. Najviše književnih prijatelja imam u inozemstvu.

“Europska unija ima velikih teškoća sama sa sobom i zato ne želi partnere koji previše soliraju.” • Možete li usporediti slovenske i hrvatske pisce? Ima li velikih razlika u poetikama i kvaliteti?

- Vjerujem isključivo u osobne poetike i individualnu stvaralačku snagu.

• Jeste li zadovoljni suradnjom Slovenije i Hrvatske kad je riječ o izdavaštvu i prijevodima? Koje hrvatske pisce čitaju u Sloveniji?

- Uglavnom kao i drugdje u Europi - Slavenku Drakulić, Miljenka Jergovića, Dubravku Ugrešić, Zorana Ferića, ali i mnoge druge. Često se pojave nova imena. Evo, danas u novinama čitam intervju s Aleksandrom Kardum. Njezin prvi roman, i već je preveden! To se nekad nije događalo. Nedostaje mi, međutim, više sustavnoga prijevodnoga informiranja. Ne razumijem, recimo,  zašto još nije prevedena nijedna knjiga Nedjeljka Fabrija.

• Nikad se niste bojali otvoreno govoriti o politici. Kao angažirani intelektualac, kako komentirate  proboj nacionalizma u Sloveniji, predvođen Zmagom Jelinčičem?

- Taj spretni i inteligentni političar produkt je stranačke kombinatorike. Takozvane ljevičarske stranke dugo su ga podupirale u zamjenu za njegovu potporu. Njegovi su glasovi, recimo, postavili Drnovšekovu vladu. Mediji ga pak još od osamostaljenja prate s velikim zanimanjem, da ne kažem oduševljenjem. Ja već odavno upozoravam na fenomen takve politike koja igra na nacionalističke osjećaje. Kao i štošta drugo što sam napisao, ni to nije naišlo na odjek.

• Što je po vama uzrok pada popularnosti Janeza Janše?  

- Trenutačno je Janša u vrlo teško položaju. Od samog početka predbacuju mu  kadrovska upletanja i pokušaje da utječe na medije koji su, barem u usporedbi s prijašnjim vladama, sasvim neuspješni, te rast socijalnih razlika. I ako hoćete, cijelo mu vrijeme predbacuju popustljivost prema Hrvatskoj. Vodi zahtjevnu mašineriju Europske unije, a kod kuće su mu praktički sve fronte otvorene. Iako je slovensko gospodarstvo vrlo uspješno upravo zbog nepopularnih reformi ove vlade, i premda je uspio jako smanjiti nezaposlenost, protiv Janše je, naravno opozicija, ali i mediji, koji njega i njegovu vladu kritiziraju istom oštrinom kao i kad je bio u opoziciji. Što bi rekli Talijani: ‘Piove, governo ladro’ (Kiša pada, prokleta vlada). Krajem prošle godine krenuo je u rat s tajkunima koji imaju golemu društvenu moć, vlasnici su novina i svih glavnih televizijskih kanala  osim državne televizije. Teško je u takvim prilikama biti popularan.

• Slažete li se s nekim procjenama da će Hrvatska i Srbija zajedno ući u Europsku uniju?

- Teško mi je u to povjerovati. Hrvatska je daleko ispred svih drugih pretendenata, kojih nije malo. Moja je želja da u dogledno vrijeme sav prostor bivše Jugoslavije bude unutar Unije. To bi znatno ublažilo napetosti, omogućilo ekonomsko i kulturno pulsiranje, a ljudima napokon omogućilo dostojanstven život.

“Danilo Kiš je dokaz da dobra književnost može funkcionirati i u novim prilikama. Iako je današnjem čitatelju teško razumjeti težinu prilika u kojima je nastajala.”  • Je li Hrvatska politički riskirala kad je proglasila ZERP?

- Svakome je jasno da treba zaštititi Jadransko more. Ipak, hrvatska javnost, koja neizostavno utječe na svaku politiku, mogla bi pokazati malo više fleksibilnosti. U toj se stvari više govorilo o nacionalnom ponosu nego o istinskim problemima. Europska unija je zajednica kompromisa, a ne konflikata, ona i uz to ima velikih teškoća sama sa sobom. Zato Unija ne želi partnere koji previše soliraju. Mislim da se utjecaj Slovenije pri tome precjenjuje.