Lukša Obradović, dubrovački slikar, netipičan je slikar raznolikih lica grada, slika kao što mu i priliči, na način ,na koji doživljava povijesni volumen, ne tražeći, niti ističući najljepše, najprivlačnije gradske vedute, pojedine prostore koji su gotovo svakome neodoljivo izuzetni, posebice sa svojim čudesnim igrama sjena i zasjenjenih prostora, on slika, gotovo anonimne građevine, koje se nekako nesvakidašnje izvijaju i kao da bi se najradije odvojile od svojih temelja i kao da žele otići u neko drugo pamćenju, u drugu i nepoznatu povijest, lelujaju poput kobri pri izranjanju iz košare, gibaju se na slikama poput prvih pramenova dima, napokon se pojavljujući iznad vatre.

Likovi koji nastavaju Obradovićeve slike istodobno pripadaju prošlosti i sasvim sigurno nose povijesni kontekst ali isto tako njihova su lica duboko uronjena u sadašnjost, prolazeći između palača i zdanja, gotovo neprimjetno, neopazice, razumišljajući o sutrašnjem danu.

Očito je, slikar Lukša Obradović jedinstveni je kroničar grada, života i događanja u njemu,bilježeći mnoštvo lica, muških, ozbiljnih i mirnih,ženskih, atraktivnih i posebnih,čudnih i nekako neprikladnih za ovo mjesto i situaciju.

Obradović osobito preferira nježnu varijantu žute boje, koja je nazočna u različitim postocima na svim njegovim slikama, često dominirajući slikom,motivom, kao izvrsno odabrano likovno rješenje. Ovom prigodom valja istaknuti kako je Obradovićev kolor fin, otmjen, ponegdje gotovo proziran, nenametljiv, no nabijen emocijama, snažnim i neprikrivenim.

Također valja spomenuti kako pojedine Obradovićeve slike sadrže elemente nefigurativnog slikarstva, dok se na drugima slikar pridržava čvrsto svih pravila figuracije, tvoreći zanimljivi i živahni svijet autorskih ciklusa koga čini i figurativno i apstraktno slikarstvo, u kontinuiranoj potrazi za slikom, u stalnom traženju slike.

Obradović koristi različite formate za svoja ulja i akrile, od malih i manjih do srednjih i velikih, u stalnom okruženju dugotrajnih i otpornih na vrijeme brojnih dubrovačkih motiva i sve protkano, novim, suvremenim licima koja se kreću kao prozirni, nevidljivi objekti na povijesnoj pozornici.

S druge strane, ne mogu ne spomenuti kako se na Obradovićevim slikama itekako može osjetiti, gotovo opipati, izraziti nadrealistički karakter i motiva i slikarske izvedbe, doista izvrstan niz slika.

Slikar slika na temelju unutarnje potrebe, vidi motiv na svoj neponovljiv i jedinstven način, neprestano ga istražujući, približavajući mu se ali i udaljavajući, nastojeći uloviti onaj pravi kut i onaj prekratki trenutak osvijetljenja, kada mu se motiv otvara i pokazuje u punom sjaju a slikar je neodoljivo sretan jer je napokon i to doživio, eto, to je Lukša Obradović.

Slikarski opus Lukše Obradovića nosi pečat posebnosti, osobenog autorskog rukopisa, nježne kolorističke palete, u okruženje povijesti i motiva Grada.