Tomislav Ivanišin je arhitekt sa značajnim iskustvom i slikar s možda još većim iskustvom. Je li trebalo napisati naslov, Tomislav Ivanišin arhiteki i slikar ili Tomislav Ivanišin slikar i arhitekt?

Dubrovačanin Nikola Ivanišin rođen je 1942. godine, arhitekt je po zanimanju, dodali bi i slikar po vokaciji.

Nedavno sam se susreo s nizom njegovih slika, ulja na platnu, veliki formati, motivi su klasični, Dubrovnik i krajobraz.

Pripremajući se za ovaj tekst, naišao sam na zanimljivu rečenicu o tome što je krajobraz u njegovom stvaralaštvu: „Metafora vječne istine u kojoj možemo u samoći biti ispunjeni do kraja..."

Promatrajući njegove krajobraze, opažamo posve mirno more, tek poneki val, more, opasne strmoglave litice prekrivene bujnim i šarenim raslinjem raslinjem, more je duboko dolje, nekako izvan dohvata. Osjeća se mir i spokoj prostora, rijetko se začuje poneki zvuk, ptica u let, pad kamena s visine.

Tu je niz slika s motivom Dubrovnika, koji odaje dojam okamenjenog grada, s teško prepoznatljivim konturama, grada, kao da je zamrznut u vremenu i ništa se više ne može promijeniti.

Čovjek, umjetnik, stvaralac razmišlja o sadašnjem trenutku, o prošlosti koja ostavlja različite dubine vidljivih tragova, o osobnom ali i o skupnom doživljaju nature, prostora u kojem se neposredno živi, diše, voli, tuguje, bilježeći svoje emocije na platnu bojom, promatrajući svijet.

Evo kako slikar vidi i doživljava svoju okolinu, za koju je vezan i rođenjem i životom, koja je sama po sebi lijepa, nama sjevernjacima izgleda kao Arkadija, razmišljam gledajući Ivanišinove slike, uvijek se pitajući, zašto nam je dubrovačko slikarstvo uvijek tako privlačno.

I u ovim godinama Tomislav Ivanišin slika, suočavajući se iznova s motivima koje odavno poznaje.

Slikarstvo Tomislava Ivanišina vrijedan je i nadahnuti autorski doprinos suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti.