Iako se na prvi pogled čini da su krajnja ljevica i krajnja desnica dvije potpuno suprotne političke pozicije, sve više neuroznanstvenih i psiholoških istraživanja ukazuje na to da njihovi pripadnici dijele iznenađujuće slične obrasce razmišljanja i funkcioniranja mozga. Ekstremizam, bez obzira na ideološki predznak, često proizlazi iz istih psiholoških mehanizama i kognitivnih sklonosti.

Jedno od ključnih otkrića u novijim studijama jest da ekstremisti, bilo lijevi ili desni, pokazuju pojačanu osjetljivost na prijetnje i neizvjesnost. Neuroimaging istraživanja sugeriraju da osobe sklone radikalnim ideologijama imaju povećanu aktivnost u područjima mozga povezanima s obradom straha, poput amigdale. To znači da takvi pojedinci češće doživljavaju svijet kao opasno i neprijateljsko mjesto, što olakšava prihvaćanje jednostavnih, crno-bijelih objašnjenja koja nude ekstremistički pokreti.

Drugi važan zajednički obrazac jest sklonost rigidnom načinu razmišljanja. Ljudi na krajnjim političkim polovima često pokazuju smanjenu kognitivnu fleksibilnost - teško mijenjaju mišljenje i radije se drže unaprijed stvorenih uvjerenja, čak i kada su suočeni s dokazima koji ih osporavaju. Funkcionalna magnetska rezonanca (fMRI) pokazuje da su im obrasci aktivnosti u prefrontalnom korteksu - dijelu mozga odgovornom za kritičko mišljenje i donošenje odluka - slični. Na taj način, i krajnji ljevičar i krajnji desničar mogu reagirati gotovo identično kada je riječ o potvrđivanju vlastitih ideja i odbacivanju proturječnih informacija.

Osim toga, ekstremisti često dijele snažnu potrebu za pripadnošću i identitetom. Mozak nagrađuje osjećaj uključenosti u grupu, a upravo radikalne organizacije nude jasno definirane uloge i jednostavne narative o tome tko su "mi", a tko "oni". Ne čudi stoga da pripadnici različitih ekstremnih pokreta imaju vrlo slične psihološke profile: osjećaj moralne nadmoći, uvjerenost u vlastitu ispravnost te sklonost dehumanizaciji protivnika.

Važno je naglasiti da ove spoznaje ne znače da su sve osobe s jakim političkim uvjerenjima nužno ekstremisti. Razlika je u tome što krajnje ideologije, bilo lijeve ili desne, aktiviraju i pojačavaju iste neuralne i kognitivne obrasce povezane s netolerancijom, rigidnošću i sklonosti polarizaciji.

Razumijevanje ovih sličnosti može pomoći u razvijanju učinkovitijih strategija za prevenciju radikalizacije. Umjesto da se ekstremizam promatra isključivo kroz ideološku prizmu, korisno je pristupiti mu kao univerzalnom psihološkom fenomenu. Na taj način lakše se mogu osmisliti programi koji jačaju kritičko razmišljanje, potiču empatiju i razvijaju otpornost na jednostavne, ali opasne narative.

Konačno, iako se krajnji ljevičari i desničari žestoko suprotstavljaju u političkoj areni, njihovi mozgovi često funkcioniraju na zapanjujuće sličan način. To otkriće podsjeća nas da ekstremizam nije samo stvar ideja, već i duboko ukorijenjenih ljudskih psiholoških mehanizama.