Imao sam sreću upoznati iznimno zanimljivu osobu u našem vremenu. Riječ je o Vitoldu Koširu (rođen je 1965.g.), akademskom kiparu, akademskom glazbeniku, svira violu u orkerstru i rock u svom sastavu i sokolaru.

Ponekad bi se pitao, gdje u tom nesvakidašnjem čovjeku, počinje likovni umjetnik, a gdje glazbenik ili zaljubljenik u druženju s ne baš bezopasnim grabljivicama, gdje je on jedno, drugo, treće ili četvrto?

I postoje li uopće granice i razlike između kamena ili betona i glazbenih nota i ptica?

Naravno, Košir nije svakodnevna pojava jer u njemu istodobno živi i djeluje nekoliko, naizgled vrlo različitih osobnosti i talenata, međutim, svi su oni međusobno jako dobri i usklađeni, tako da je jedno tijelo i jedan um posve dovoljan za sve njih.

Ovoga puta pišem o njegovom brojnom i kompleksnom skulpturalnih nizu notnih zapisa, koje Košir izvodi u kombinaciji betona i željeza u raznim, ali uglavnom većim formatima reljefa (nameće mi se jedinstveni naslov cjelokupnog opusa, Reljefi u bijelo sivom).

Košir koristi simbolično znakovlje u seriji reljefa, koji se posve doimaju poput nota i u sebi nose tonski zapis, stavak ili cijelu kompoziciju.

S druge strane, ta gruba, samo na prvu, čvrsta konstrukcija betona i željeza u biti je iznimno krhka i nježna kao što glazba i jest, neovisno o silini emocija koju može izazvati.

Čest motiv u reljefima jesu i ovalni oblici koji se protežu, lebde, jedan iznad drugoga ne dodirujući, asocirajući na dubinu svemira, na iskonsko i fragmentarno zabilježeno u našim zajedničkim sjećanjima.

Skulpturalni notni zapisi Vitolda Košira izdvojeno je i osobito nadahnuto autorsko dostignuće u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, djelo nastalo prožimanjem i likovnosti i glazbe.

Već sam pisao, kako bi doista bilo izvrsno, kada bi se na jednom mjestu u adekvatnom muzejsko galerijskom, dovoljno reprezentativnom, mogao vidjeti odabir reljefa u bijelo sivom Vitolda Košira.