Sjeverni tok 2 stalno je u središtu medijske pozornosti, ali skoro jedva da se čuje nešto o "starijem bratu" ovog plinovoda koji prolazi kroz Baltičko more između Rusije i Njemačke. Točno već deset godina kroz njega se pouzdano isporučuje plin Zapadnoj Europi.

8. studenoga 2011. bio sam među novinarima koji su iz istočnonjemačkog grada Lubmina kod Greifswalda izvještavali o puštanju u rad prvog ogranka prvog Sjevernog toka. Kada se danas prisjetim radosno uzbuđene atmosfere tog dana, može se posebno jasno osjetiti koliko se sve promijenilo u proteklih deset godina.

Rusko-europski projekt u vremenima približavanja

Tada su njemačko-ruski gospodarski odnosi doživjeli pravi procvat, Rusiju je predstavljao predsjednik Dmitrij Medvedev, koji je budio nade (ili iluzije?) da će Moskva zauzeti liberalni prozapadni kurs. Zajedno s njim su šefovi vlada Njemačke, Francuske i Nizozemske otvorili simbolični ventil - prvi Sjeverni tok imao je podršku EU-a. Plinovod je doživljavan kao rusko-europski projekt.

On je pak i tada imao odlučne protivnike među novim članicama EU-a. Kada se pomisli na današnje sporove oko Sjevernog toka 2 i pokušaje Moskve da ucjenjuje preko praznih njemačkih i austrijskih Gazpromovih rezervoara plina, čini se da se bolje može razumjeti na što su Poljaci i baltičke zemlje tada upozoravali: ukoliko nekim partnerima date mali prst, oni onda žele cijelu ruku.

Bilo je tada i bitnih argumenata u korist ovog plinovoda. Sa Sjevernim tokom, pored dva već postojeća transportna koridora preko Ukrajine i Bjelorusije, došao je i treći - preko Baltičkog mora direktno od Rusije do Njemačke, bez tranzitnih zemalja. To je bila prava diverzifikacija puteva isporuke.

Realno je to bilo i enormno proširenje transportnih kapaciteta u pravcu EU-a - za cijelih 55 milijardi kubnih metara godišnje! Ovdje je povećana potražnja za energijom, vlastita proizvodnja plina pala je usljed iscrpljivanja nalazišta, a planovi za dekarbonizaciju još nisu bili na današnjoj razini.

Ali odlučujući faktor je bio to što se tada jednostavno radilo o posve drugačijoj epohi - vrijeme gospodarskog i djelimice političkog približavanja Rusije i EU-a. Sjeverni tok je bio proizvod i istovremeno simbol ovog otopljavanja odnosa.

Besprimjerna razmjena dobara s njemačkim partnerima

Treba podsjetiti da se tada nije radilo "samo" o postavljanju dvije paralelne cijevi, od kojih je svaka duga 1.224 kilometra. Kada su kompanije BASF i Gazprom potpisale načelnu deklaraciju na sajmu u Hanoveru 11. travnja 2005. godine u nazočnosti njemačkog kancelara Gerharda Schrödera i ruskog predsjednika Vladimira Putina, nisu samo razmišljale o izgradnji najdužeg svjetskog podvodnog plinovoda.

Istovremeno, dogovorena je do tada besprimjerna razmjena dobara u njemačko-ruskim gospodarskim odnosima: Wintershall - podružnica BASF-a - zajedno s njemačkom energetskom kompanijom E.ON, koja se ubrzo pridružila projektu - dobila je dionice u kompaniji koja je trebala osposobiti novo plinsko polje u Sibiru. Zauzvrat, Gazprom je uspio povećati svoj vlasnički udio u njemačkoj trgovačkoj kompaniji Wingas na skoro 50 posto.

Na ovaj način uspostavljen je složeni sustav njemačko-ruske suradnje duž cijelog lanca u energetskom sektoru: od eksploatacije, preko transporta, pa do prodaje krajnjim kupcima. Tada sam bio u Hanoveru na konferenciji za novinare na kojoj je objašnjen ovaj plan i do danas se dobro sjećam da sam, s obzirom na obujam ovog koncepta, doslovce ostao bez riječi. Da, činilo mi se da bi se postsovjetska Rusija gospodarski mogla integrirati u tada rastuću Europu.

Onda je došao novi Hladni rat

Projekt je tada realiziran, a vremenom je Gazprom čak dobio i cijeli Wingas, uključujući skladišta plina u Njemačkoj i Austriji. Ali od integracije nije bilo ništa. Vremena su se u međuvremenu iz temelja promijenila: Rusija je 2014. anektirala Krim, započela rat u istočnoj Ukrajini, bila izbačena iz skupine G8 vodećih demokratskih industrijskih nacija i uvedene su joj sankcije EU-a koje su imale za cilj zaustavljanje ili barem slabljenje agresivne ruske ekspanzije.

Prilikom odmrzavanja odnosa 2005. rijetko tko je mogao posumnjati da će novi Hladni rat doći tako brzo - a posebno u gospodarskom bumu 2011., iako je Vladimir Putin već 2007. održao svoj konfrontacijski govor na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji.

Tako gledano, prvi Sjeverni tok na kraju ipak nije bio greška, kada se danas odvaže sve za i protiv. EU je potreban ovaj dodatni transportni koridor, posebno ako se želi plin, a ne nuklearna energija, koji osigurava ubrzani i sveobuhvatni prelazak zapadne Europe na obnovljive izvore energije i jamči stabilnu proizvodnju električne energije.

Sjeverni tok 2 je geopolitički projekt

Greška je, međutim, bilo odobrenje za Sjeverni tok 2 2015. godine. Ovaj plinovod nije doveo do dalje diverzifikacije transportnih ruta - upravo suprotno. Njime se tek najveći dio isporuke ruskog plina u EU prebacuje u morske dubine. Njegov primarni cilj nije proširenje transportnih kapaciteta, već zaobilaženje Ukrajine, čime se ta zemlja financijski i sigurnosno želi oslabiti. Zbog toga je ovaj plinovod doveo do žestokih kontroverzi među Europljanima i opteretio odnose Njemačke sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Sjeverni tok 2 je od samog početka bio geopolitički projekt Kremlja. To se ne može reći za prvi plinovod kroz Baltičko more. Moskva bi ga vrlo lako mogla zloupotrijebiti u svoje političke svrhe, ali je on prvobitno zamišljen kao put isporuke ruskog plina u Europu i kao dobavljač deviza za Gazprom. To on ostaje i danas, deset godina nakon njegovog otvaranja: funkcionalan poslovni projekt. Zato se tako malo govori o njemu.