Da, doista,vrijeme nezaustavljivo protječe, nitko ga ne može pobijediti, savladati, preskočiti lukavstvom, brzinom, srećom, smjelošću, ono je oduvijek zaista nepobjedivo, bez obzira što činili i makako se trudili.

Ipak, ponekad se sasvim iznenada susretnemo s predmetom iz davne ili nedavne prošlosti,suočimo se s sačuvanim trenutkog vremena i naglo počnu navirati sjećanja.

Tako se se i akademski slikar Duško Šibl prije kratkog vremena iznova susreo s Nancy Franks, djevojkom iz Texasa s njezinim portretom.

Šibl se sjeća da je Nancy Franks bila manekenka u Londonu u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća.

„Krajem sedamdesetih živio sam u londonskom Chelseau, gdje smo moj prijatelj Roger i ja dijelili stan koji je ujedno bio i moj atelijer. Tu se skupljalo šareno društvo, a među ostalima i vrlo atraktivna, simpatična djevojka iz Texasa, koja se u Londonu bavila manekenstvom, a imala je strpljenja i volje pozirati meni, nadobudnom studentu slikarstva u vječnoj potrazi za modelima. Budući da sam u tovrijeme bio impresioniran njemačkim slikarstvom dvadesetih godina prošloga stoljeća, lijepa Nancy na mojoj slici ima švapski štih, ali to njoj nije ni najmanje smetalo i bila je oduševljena svojom europskom verzijom.

Na jednoj se fotografiji vidi kako slikam jednu drugu svoju muzu, Novozelanđanku Gillian na žalost tu sliku nemam.

Iz tih vremena sačuvan je i portret Rogera.

Nancy i Roger su ulja na platnu,u prirodnoj veličini,150 x 100 cm.

Na jednoj su slici tipovi koji su se u ono doba motali po King*s i Fulham Roadu u Chelseau i ponekad dolazili u moj atelijer, možda više spadaju u ciklus Noćnih ptica, bili su dio tadašnje londonske scene.