U Galeriji SC od 13. do 21. veljače moći će se razgledati izložba Memory of Perception kojom se predstavlja Media in Motion - zajednički projekt umjetnika Ingeborg Fülepp i Heika Daxla. 

Otvorenje izložbe održat će se u petak, 13. veljače u 19 sati. Izložba se može vidjeti radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 1

Media in Motion polivalentan je umjetnički projekt osnovan prije četvrt stoljeća u jednome od najturbulentnijih razdoblja u kontekstu, kako europske političke povijesti, tako i u okvirima razvoja medijske umjetnosti. Zapadni je svijet doživljavao tektonske promjene kroz preoblikovanje društvenog uređenja i državnih granica, dok se eksperimentalni film i video istodobno nalazio na raskrižju omeđenom, s jedne strane, nasljeđem analognog, skulpturalnog videoarta u tradiciji Nam June Paika, a s druge, pojavom i budućnošću interaktivnih multimedijskih sustava koji će snažno oblikovati poetiku eksperimentalnog filma i videoarta u idućem desetljeću. Dok eksperimentalni film i video promatramo kao dio filmske umjetnosti u cijelosti, nad svim ovim zbivanjima lebdjela je i tradicija pripovjednog igranog filma, koji je tada pritom još uvijek postojao kao društveno relevantna kinematografska činjenica. U projektu Media in Motion Heiko Daxl i Ingeborg Fülepp pronašli su platformu za svoj izuzetno bogat teorijsko-praktičan rad, koji već samo ime savršeno opisuje - ovdje nije samo slika u pokretu ta koja se nalazi u beskonačnom gibanju nego je riječ o kretanju cjelokupne ideje filma na pragu 21. stoljeća, zajedno sa svim njegovim raznolikim medijskim i društvenim aspektima.

Memory of Perception naziv je prvog videa koji kao MIM zajednički potpisuju Heiko Daxl i Ingeborg Fülepp, figurirajući ujedno kao tema izložbe koja predstavlja tek manji izbor iz njihova cjelokupnog autorskog opusa i ne iscrpljuje širinu estetike i jezika koje su kroz svoj praktičan rad razvijali. Iako ovdje predstavljeni videofilmovi naizgled opisuju tematski široki luk heterogenoga vizualnog izraza, u njihovoj se podlozi nalaze vrlo konzistentni koncepti kao misaone niti vodilje, odnosno kao istraživačka pitanja. S jedne strane, to je pitanje čovjekove pozicije u suvremenoj civilizaciji - preciznije: odnos čovjeka i medija u informacijskom i u tehnološkom smislu, dok se, s druge strane, nalazi možda čak i primarno istraživanje raznih potencijala suvremenih alata za proizvodnju slike kroz sam rad u/na njima.

Upravo zahvaljujući sinergiji zajedničkog stvaranja, radovi koji nastaju pod egidom Media in Motion djeluju kao most koji spaja nekoliko različitih medijskih i filmskih tradicija - tu se podjednako susreću zapadne avangarde 20-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, kao i sovjetska škola montaže i „jezik novih medija". U njima je često prisutna produktivna napetost između potpune apstrakcije i pripovjednog izlaganja, s trajno prisutnom dominantnom crtom istraživanja jezika slike-zvuka i njihovih značenjskih potencijala kroz medij, kao i istraživanje samih mogućnosti medija za proizvodnju slike koje su tada otvorile nove tehnologije, analogni videomikseri, različite digitalne softverske prakse i kompjutori za obradu slike. U video filmovima MIM-a slika je optičko-akustički fenomen - ona sama postaje podjednako i događaj i osjećaj, a imamo li pritom na umu činjenicu da je nastajala kroz tehnologiju koja je još uvijek pružala znatnu opipljivost i prostornost u tom zajedničkom radu čovjeka i stroja, njezin učinak forme kao da nam pomaže osjetiti što bi to moglo značiti human-machine interface - upravo danas kada se to pitanje naše „ljudskosti" obnavlja u svojoj punoj snazi.

Glazba je pritom jednako važan dio rada, video i zvuk u potpunosti se prožimaju. Slijedeći u tom smislu radikalnu autorsku poetiku zaokruženih zvučno-vizualnih cjelina, MIM su u svojim filmovima surađivali s skladateljima sličnoga senzibiliteta i istraživačkog autorskog habitusa - za Memory of Perception (1994.) glazbu je radio jedan od pionira eksperimentalne ambijentalne glazbe, španjolski avangardni kompozitor Suso Sáiz. U slučaju Neither (1997.), zvučnu sliku apokaliptičke budućnosti potpisuje talijanski kompozitor i umjetnik Valerio Repetti Pizzorno, a glas daje Mona Mur, jedna od kanonskih autorica njemačke postpunk eksperimentalne glazbe, koja je ujedno i radila muziku za videofilm Gesundheit und Zivilisation (1999.).

Neither preuzima naziv istoimene pjesme Samuela Becketta, koji u njoj završno postulira unspeakable home kao konačno nemoguće mjesto postojanja misleće i osjećajuće jedinke. Beckettov neizgovorljivi dom blizak je Freudovu koncepta zazornoga - un-heimlich, u čijem korijenu odzvanja nešto ne-domovito, stvarnost koja je postala temeljno i zastrašujuće izmijenjena. Zastrašujuće izmijenjen postao je i koncept filma kao navodnog odraza stvarnosti s kojime smo dominantno odrastali, kao i nasljeđeni koncept „stvarnosti" kao takve, koja s odrastanjem i tehnološkim promjenama postaje sve manje prepoznatljiva, sve manje dom-ovita, no čije nestabilne prostore ipak svojim postojanjem i ustrajnim radom (kroz novo i u novome) pokušavamo nastanjivati. Ovakav je stvaralački princip nužno uvijek izazov - kako za stvaratelja, tako i za njegova gledatelja, ali je istodobno i pakt onih koji budućnost prihvaćaju kao nužnost, za razliku od sigurnog i regresivnog bivanja u izgovorljivome i domovitome. Riječ je o odluci zauzimanja i nastanjivanja tog nužnog sloma, nasuprot besmislenog nastojanja ponovne uspostave iluzije.

Petra Belc Krnjaić