Ne nazire se kraj eskalaciji spora između Grada Zagreba i građana zagrebačke sjeverozapadne četvrti Podsused koji su prije dva mjeseca otkrili da bi uskoro u blizini njihovih kuća mogao osvanuti pogon za reciklažu građevinskog otpada. Štoviše, ogled između dvije strane zbiva se uglavnom posredstvom medija, ali njegove okolnosti još uvijek nisu osobito poznate široj javnosti. Predmet sporenja je sanacija starog podsusedskog klizišta Kostanjek, najvećeg u Hrvatskoj, pri čemu se namjerava upotrijebiti i reciklirani građevinski materijal. Tamošnji žitelji se tome opiru, ne želeći riskirati s mogućim azbestom i drugim tvarima koje bi se oslobodile i dospjele u zrak te im potencijalno ugrozile zdravlje.

Za Milana Bandića se radi o „balvan revoluciji"

Gradska uprava pak tvrdi da su građani već 20 godina upoznati s tim planom, dok je gradonačelnik Milan Bandić njihovo protivljenje, izraženo i peticijom s oko pet i pol tisuća potpisa - u naselju s približno 7000 stanovnika - sarkastično nazvao „balvan revolucija". Ubrzo je promoviran i alternativni prijedlog za sanaciju, s još više ekspertne razine od one koja zastupa Grad, ali uprava se zasad ne obazire na nj. Građani se mobiliziraju, međutim, i pridobivaju nove stručne autoritete k sebi, a reperi iz kvarta okupljaju se u projekt Podsused Anti i snimaju spot „Nema predaje!" No sve je zapravo počelo još daleke 1977. godine, kad je uočeno da se Kostanjek breg osjetno pomaknuo od Medvednice i krenuo samostalno na jug.

Vlast zanemarila građane

Uzrok nastanku klizišta površine oko 100 hektara i dubine do 90 metara bilo je iskopavanje sirovinskog materijala za proizvodnju cementa koje biva obustavljeno 1988. godine. Tad je konačno i zatvorena tamošnja tvornica cementa Sloboda čiji se pogoni nalaze dijelom na klizištu, a kroz narednih deset godina pripreman je gradski projekt sanacije. Stjecajem okolnosti, valjda, Podsuseđani ostaju sve donedavno neinformirani da sanacija podrazumijeva dovoz i obradu golemih količina građevinskog otpada koji bi se, zajedno sa zemljom i šljunkom iz dostupnih iskopa, ugradio u nasip na tzv. stopi klizišta. Obratili smo se Gradu Zagrebu s pitanjem kako je moguće - i je li zaista bilo tako - da građanima Podsuseda nije bio omogućen primjeren uvid u plan.

Sanja Jerković, pročelnica gradskog Ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada, odgovorila nam je da je Urbanistički plan uređenja područja nekadašnje tvornice cementa, koji uključuje rješenje s otpadom, javno dostupan već 20 godina. Također, saznajemo da je isti plan dijelom Glavnog urbanističkog plana od 2009. i više verzija Prostornog plana Grada Zagreba (PPZG) ovog desetljeća, no prigovora nije bilo sve do veljače ove godine. Zamjerke su uslijedile tek u veljači ove godine, kad je nekolicina stanovnika Podsuseda uočila da Plan gospodarenja otpadom (PGO) Grada Zagreba predviđa i podsusedski pogon za reciklažu. I to na oko 300 metara od dječjeg vrtića i stotinjak metara od prve poslovne zgrade, ali šire gledano i u području vrijednih izvorišta pitke i termalne vode.

Aktivirala se uto i mjesna udruga za zaštitu okoliša Eko-2000, uz čiju pomoć smo se uvjerili da Podsuseđani zaista nisu tek svojom krivnjom kolektivno previdjeli potencijalnu opasnost. Zakazao je pritom čitav lanac službenih instanci odgovornih za informiranje građana i poticanje demokratske suradnje s njima. Obavijesti su publicirane na internetskim stranicama Grada, a jednokratno i u nekim informativnim medijima, te su slane i kvartovskim tijelima vlasti. Ipak, činjenica da su građani dotične četvrti reagirali tek nedavno, i da su to učinili masovno i odlučno, svjedoči da su im još davno - s obzirom na važnost predmeta - vlasti morale izaći direktnije ususret, npr. informativnim letcima u kućnim poštanskim sandučićima.

Niz problematičnih aspekata

Umjesto toga, zadnje javne rasprave i tribine za PPZG sazvane su za pretprošlih božićnih i novogodišnjih praznika, a građanima je inače nuđen tek kratki uvid u stotine i stotine stranica dokumenata. I dok takav pristup već prepoznajemo kao tipičan za vlasti Zagreba, pa mnogi tvrde i da to nije slučajno, određena ekspertna mišljenja upućuju na zaključak da je donesene planove nužno revidirati. Prva prilika za to je već 26. travnja na glasanju o usvajanju PGO-a u Gradskoj skupštini, a sve je navrijeme prije negoli se počini šteta, kao što npr. upozorava dr. Ivančica Trošić, znanstvena savjetnica Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada. Ona procjenjuje da je ovaj projekt reciklaže krajnje rizičan, te dodaje kako se uvjerila da i na gradskom odlagalištu Prudinec azbesta ima u čak 25 posto građevinskog otpada.

Azbest je u Hrvatskoj tek u 21. stoljeću prepoznat kao veliki problem, stoga ne čudi da se 90-ih godina, tokom razvoja projekta sanacije, nije obraćala pažnja na nj. Sad pak na potrebu drukčijeg tretmana te tvari, opasne po donje dišne putove i trudnoću, ukazuju sve iole upućenije osobe. O tome su na nedavnoj tribini o ovom slučaju nedvosmisleno izlagali medicinska biokemičarka mr. Josipa Juričev Sudac, otorinolaringolog prof. dr. Robert Trotić i ginekolog dr. Tomislav Ivičević Bakulić. No povrh svega, glavni geološko-inženjerski autoritet za klizište Kostanjek, prof. dr. Želimir Ortolan, danas na Građevinskom fakultetu Osijek, nalazi kako građevinski otpad ionako nije dobro rješenje za ovu sanaciju.

U kontaktu s Ortolanom doznali smo da su ga službe Grada Zagreba potpisale kao koautora spornog plana, iako posljednjih deset godina nije sudjelovao u razvoju projekta. No, ovaj stručnjak koji je svoj radni vijek posvetio istraživanju klizišta Kostanjek, u međuvremenu je ustanovio da sanacija - s obzirom na novija saznanja - nipošto ne smije ovisiti o neizbježno sporom tempu prikupljanja građevinskog otpada, nego se mora izvesti hitno, dakle pomoću materijala iz iskopa. Osim toga, Želimir Ortolan inzistira na stavu da planirani nasip nije kvalitetan jer se većim dijelom nalazi u aktivnoj zoni klizišta. To znači da dodatno gura kližuću zemljanu masu, umjesto da se ugradi na pasivni dio kako bi je zaustavio.

Sumnjiva imovinsko-pravna situacija

S toliko uvjerljivih argumenata protiv otpada, neminovno nam je upalo u oko da Ortolan u svom radu ukazuje i na činjenicu kako se nekvalitetno projektiranim nasipom očito zaobilazi objekt bivšeg tvorničkog depoa sirovine. A na mjestu te naoko bezvrijedne građevine trebalo bi locirati ključni dio nasipa, po mišljenju ovog geologa, no on nam nije znao reći zašto dolazi do takvog zaobilaženja. Odgovor smo potražili na nekim drugim mjestima i saznali da bivši depo ipak nije svakome bezvrijedan, znamo li za razvoj vlasničkih odnosa na tom području do 2004. godine. Tu su dotad bili pogoni tvrtki Petra Pripuza, u medijima često zvanog hrvatskim kraljem otpada, koje Grad Zagreb potom otkupljuje za 55 milijuna kuna.

Točnije, otkupljeno je sve osim dviju čestica koje ostaju u posjedu tvrtki CIOS i CIOM, a gradnja reciklažnog pogona planira se baš na jednoj od njih. Nije nam poznato stoji li u pozadini namjera da Pripuz preuzme i biznis s reciklažom ili je riječ o drugim motivima. Građane muči saznanje, pored ekološke i zdravstvene brige zbog azbesta i drugih štetnih tvari - bitumena, teških metala, plastike - da ugrađivanje otpada jako usporava sanaciju. Korištenje iskopa za nasip iziskuje nekoliko godina radova, dok bi se na obradu građevinskog otpada moglo potrošiti više desetaka godina. A Kostanjek prelazi put od jednog centimetra do maksimalnih čak pola metra godišnje, i više objekata ispred njega je već oštećeno.