Na Krmeljava.blog.hr može se naići na uznemirujući post o velikom problemu koji je počeo potresati Hrvatsku. Riječ je o samoubojstvima adolescenata:
‘Kada dijete izvrši samoubojstvo, svi smo zatečeni. Članovi obitelji, prijatelji i cijela bliža okolina osjećaju krivicu što nisu prepoznali znakove na djetetu (kojih je sigurno bilo) i na taj način spriječili samoubojstvo.

Neke statistike potvrđuju da su djevojčice sklonije samoubojstvu nego dječaci, no i dugi niz stvari je presudan u tome.

Vješaju se, bacaju, gutaju tablete, predoziravaju drogom, alkoholom, ubijaju iz vatrenog oružja...

Samoubojstvo se ne događa iz čista mira i sigurno je došlo do neke vrste psihološkog poremećaja kod djeteta kad se odlučilo na taj korak.

Jedna komentatorica posta strahuje da bi medijska pozornost koja se posvećuje samoubojstvima mladih mogla negativno utjecati na adolescente 

U pitanju može biti depresija, stres ili bilo kakav drugi poremećaj koje dijete dovodi u stanje bespomoćnosti ili izaziva u njemu osjećaj krivice. Depresija također može biti nasljedna, ali poremećaje mogu izazvati i druge stvari kao što su nasilje u obitelji, opterećenost obvezama koje nisu u stanju izvršiti onako kako se od njih očekuje. Također ne treba zanemariti obiteljsku amnezu, je li možda već bilo oboljelih od depresije, je li bilo samoubojstava u obitelji ili djeca kopiraju drugu djecu koja su napravila istu stvar (kao što je slučaj posljednjih dana u Hrvatskoj), i na taj način žele riješiti svoje probleme ili skrenuti pažnju na sebe.

Mi odrasli smo možda zaboravili kakvi osjećaji su nas preplavljivali u adolescentskoj dobi, ali to osjetljivo razdoblje prelaska iz svijeta djeteta u svijet odraslih je za neke od njih više nego što su ona u stanju apsorbirati bez posljedica.

U tim godinama čak i svađa s prijateljima (koja se nama odraslima čini beznačajna) može ostaviti dubok trag na psihu djeteta, a da ne spominjem zaljubljenosti ili otkrivanje seksualnosti.

U današnje vrijeme djeca su bombardirana informacijama svih vrsta i koliko im one donose dobrog, isto tako velika količina njih nanosi im veliku štetu, a roditelji u trci za novcem, karijerom i borbom za egzistenciju nekako putem zaborave dovoljno kvalitetno posvetiti se djeci.

I koji bi zapravo mogli biti razlozi da si dijete odluči oduzeti život?

Milijun stvari i situacija koje se nama odraslima možda i ne čine tako strašnima, u očima djeteta mogu imati puno veće značenje od realnog, pogotovo ako dijete osjeća da svoje misli ne može podijeliti ni s kim.

A kako prepoznati kod djeteta da se nešto događa?

U svim dosadašnjim slučajevima možemo čuti kako djeca ničim nisu odavala da se događa nešto neuobičajeno i da su izgledala ‘normalno’.
Međutim, često na djecu gledamo površno, zato jer su mirna, dobra, ne prave probleme drugima. Iako izgledaju kao da su zadovoljna - neka to nisu. Zatvoreni su u sebe, nose iznutra veliku tugu koja prelazi u opasna depresivna stanja.

No, kad mladi životi odu u nepovrat malo je kasno tek tada razmišljati što se moglo učiniti.
Što je navelo dječaka da se objesi na tavanu svoje kuće, a djevojčicu da to isto učini u podrumu. Što je navelo dvije djevojčice da skoče s crkvenog tornja ili dječaka da se zapali pred prijateljima?

No, to nije nekakav trenutni trend samoubojstava djece, niti su takva samoubojstva u porastu. To je postala konstanta. Čini nam se da ih je više jer mediji prenose svaki događaj.

Prošle godine u Hrvatskoj ubilo se 19 dječaka i djevojčica mlađih od 18 godina, a 46 njihovih vršnjaka skoro je u tome uspjelo’, tom statistikom završava post, a u brojnim komentarima jedna je blogerica izrazila mišljenje da i mediji mogu utjecati na samoubojstva mladih: ‘Najviše od svega me ljuti (ili rastužuje, nisam sigurna), pomisao da će medijska pozornost povećati broj pokušaja samoubojstava jer je to način da dosad neprimjećena ‘djeca’ budu centar toliko željene pažnje.’ (METRO)