aparatczyk.blog.hr napisao je post inspiriran tridesetpetogodišnjim trulenjem Hedvige Golik u stanu na zagrebačkom Medveščaku 35. Nikoga nije pretjerano kritizirao ni okrivljavao, već se samo u svojim melankolijom obojenim rečenicama zapitao nad postojanjem ljudi koji nemaju nikoga i koji nikome ne trebaju, a kad umru nitko i ne primijeti da ih nema, kao u slučaju Hedvige Golik.

Od posta što slijedi uhvati te jeza od koje ipak može biti neke koristi ako te suoči s time koliko je ljudi oko tebe (ako ne i ti sam) koji bi mogli završiti kao nesretna Hedviga. Dobro, možda ne da ih baš punih trideset pet godina nitko ne pronađe u stanu, ali i da se radi o četiri, pet dana, također nije ništa manje jezovito, tužno i tragično. Evo što o tome misli bloger Aparatczyk:

‘Od Mure pa do Morave neka me svi zaborave, ako uopšte ikom išta značim - svojevremeno je pjevao Đole Balašević. Određenoj Hedvigi Golik je to i uspjelo. Biti mrtav u stanu na zagrebačkom Medveščaku 35 godina a da nitko ne skuži, stvarno je uspjeh.

Vulgarna okupacija

Ovakvi napisi u novinama me zaista šokiraju. Kako je moguće da netko mrtav leži u stanu u centru Zagreba 35 godina, a da nitko nije ni pitao nikada za njega? Kvragu, ona je duže u svom stanu ležala mrtva nego što sam ja uopće živ!!! Nitko nikada nije prijavio njen nestanak, nikoga nikada nije bilo briga.

Vrijeme je prolazilo, desetljeća su se izmjenjivala, sunce je izlazilo i zalazilo, dočekivane su nove godine, bila su svjetska i europska prvenstva, umro je Tito, vozilo se na bonove, bile su redukcije struje, inflacije velikih stopa, došlo je višestranačje, Hrvatska se osamostalila, izbio je rat, završio je rat, umro je Franjo, došla je demokracija, krenulo se prema EU, vratio se hadeze, Modrić je potpisao za Tottenham, izmjenjivali su se proljeće, ljeto, jesen, zima.

Hedviga je mirno trunula u ćumez stančiću od 18m2 na Medveščaku, danas elitnom kvartu gdje se cijena kvadratnog metra stana kreće oko 2500 €. To znači da je Hedviga počivala u prostoru vrijednom otprilike 45.000 eura. U gradu u kojem je cijena stambenog prostora tako visoka i u kojem drastično fali stanova, teško je za povjerovati da je moguće da u nekim stanovima žive pokojnici. Poznavajući u ovim krajevima dokazanu doktrinu zauzimanja životnog prostora vulgarnom okupacijom, iskreno me čudi da nitko već prije nije uletio u spomenuti stan i pokušao ga zauzeti za sebe. Ili da ga nije preuzeo grad radi useljenja nekog zaslužnog građanina.

Čudno je da kad već nisu bili ponukani određenom ljudskom radoznalošću o sudbini susjede, stanari te zgrade nisu iz čisto ekonomskih razloga pokušali već prije uči u stan ne bi li ga gospodarski iskoristili. Istina, u novinama piše da su se oko njegova vlasništva svađali, ali su još 1998. zadnji puta razmišljali o tome što je unutra. Informacije iz novina su pomalo konfuzne, navodno su susjedi otplatili pokojničin kredit još 1981. (kada je ona, izgleda, bila već osam godina mrtva u stanu, koji se valjda smatra nadstojničkim, pa je valjda time zajednički dio zgrade), spominje se i njen navodni ljubavnik, nedavno preminuli arhitekt, ali sve je to krajnje čudno i opskurno, uzimajući u obzir i činjenicu da se sve odvijalo u sada već davnoj prošlosti od prije mnogo godina. Da nije bilo potrebe za određivanjem suvlasničkih udjela u zgradi (poznato i kao etažiranje), tko zna koliko još dugo nitko ne bi ušao u taj tužni stan.

Mrtvi stanari

Još jedna priča koja ispunjava užasom. Ne samo zbog pitanja koliko još stanova nastanjuju pokojnici davno zaboravljeni od sviju, već zbog toga što postoje ljudi koji nemaju nikoga i nikome ne trebaju, i čiji odlazak s ovog svijeta nitko ni ne primjećuje. Oni koje su svi zaboravili.

Tko zna kakvu je životnu priču nesretna Hedviga Golik imala? Tko se uopće još toga sjeća, osim nekih fragmenata. Lennonova i McCartneyeva Eleanor Rigby je barem imala dostojanstven sprovod, iako nitko nije došao na njega. Barem ju je s ovog svijeta ispratio otac McKenzie. No one was saved...’ (METRO)