Uz ogradu da su nam suptilni kulturološki izrazi velike većine naroda naše planete potpuna nepoznanica, gotovo smo sigurni da niti u jednom jeziku na svijetu ne postoji naziv za onaj osjećaj u kojem se miješaju sram, prevarenost, zgađenost i poricanje, a kojeg dožive ljudi koji godinama ili desetljećima slijepo slijede jednu političku ideologiju ili religijsku dogmu, samo kako bi im se sustav vrijednosti kojeg su dugo vremena brižljivo uzgajali doslovno preko noći potpuno ogadio.

U takvim situacijama posebno se često nađu političari, koji onda zdušno čine sve kako bi iz kolektivnog pamćenja naroda koji ih je izabrao izbrisali raznorazne partijske knjižice, članske iskaznice, prijateljstva i poznanstva s ljudima iz kriminalnog miljea te sve video, fotografske i tekstualne dokaze da su šest godina bili desna ruka i zapisničari čovjeka koji je u svega nekoliko mjeseci iz Banskih dvora preselio skromnu ćeliju zatvora u jednom zagrebačkom predgrađu.

Dobro, reći će mnogi i odmahnuti rukom, politika je takav posao i sasvim je očekivano da se političari pod svaku cijenu pokušavaju održati na vlasti, pa makar morali poslati polovicu svojih dojučerašnjih prijatelja i kolega u zatvor, a ne prezaju učiniti isto čak ni članovima obitelji.

Takvi ljudi istovremeno nemaju nikakvih problema da se, donoseći odluke koje su na direktnu štetu naroda koji ih je postavio na vlast, kao prst i nokat sližu za najmoćnijim tvrtkama i bankama u državi, koje su zapravo njezini pravi gospodari.

Srećom, kad sustav predstavničke i parlamentarne demokracije ode predaleko od svoje osnovne svrhe, malom čovjeku kao posljednja opcija uvijek ostaje izlazak na ulice i glasno prosvjedovanje. To je nešto što nam nitko demokratski ne može oduzeti, zar ne? Nažalost, upravo su događaji zadnjih tjedan dana pokazali koliko smo bili u krivu.

Nešto što je trebalo biti slavlje direktne demokracije, slobodne od svih utjecaja visoke politike i establishmenta pretvorilo se u paradu dosadnih, nemaštovitih i prozaičnih političkih poruka i transparenata, čiji su sudionici jedva dočekali priliku da nam kažu zašto ne trebamo u EU, zašto su banke i financijske ustanove zle te zašto bi se građani trebali povesti za stanovnicima drevne Atene i njihovom besprijekornom direktnom demokracijom (koja se, uzgred rečeno, oslanjala na društvo četrdesetak tisuća slobodnih građana i pola milijuna robovske radne snage).

U maniri najboljih dana hrvatske političke scene, udruge i udrugice koje su organizirale prvi prosvjed razišle su se i prije negoli je isti završio, šaljući bijesne poruke jedne drugima preko društvenih mreža, kao i demantije demantija redakcijama hrvatskih medijskih kuća.

>>Više ljudi čeka čvenk pod satom nego što je došlo prosvjednika na Trg>>

Zbog svega toga, dragi čitatelji našeg portala, mi osjećamo taj neimenovani osjećaj srama, zgađenosti i poricanja, budući da smo na trenutak naivno pomislili da svijet ipak može biti malo drugačije mjesto i zbog toga što smo vjerovali da ljudi koji se bore za micanje zločinačke i do srži korumpirane vlasti mogu biti bolji od nje.

Želite li doista promijeniti nešto, ostanite u ovim hladnim listopadskim noćima kod kuće, družite se sa svojom obitelji i za mjesec i pol dana izađite na izbore. To je jedina garancija da će nam svima sutra možda ipak biti bolje.

Svi stavovi izrečeni u ovom članku isključivi su plod razmišljanja njihovog autora i ne odražavaju nužno stavove uredništva portala. Metro Portal podržava različita mišljenja.