Gospodine Salvaro, u katalogu izložbe OGGETTI CERENISSIMI koju ste održali krajem rujna i početkom listopada u Galleria delle cornici u Lido di Venezia spominjete 59. Venecijanski biennale koji će se održati slijedeće godine. Radi čega?

• Poziv da izlažem u Veneciji i to godinu dana prije otvaranja 59. Venecijanskog biennala, koji za glavnu izložbu ima temu Mlijeko iz snova, prema zamisli svjetski poznate talijanske kuratorice Cecilie Alemani, djelovao je vrlo inspirativno i poticajno da napravim baš ovakvu izložbu. Ukoliko moje skulpture nazvane Arvinie, a koje su bile izložene u Gliptoteci HAZU 2018. smatramo nekim materijaliziranim snovima onda i skulpture izložene u Veneciji možemo slobodno smatrati Mlijekom iz snova. Kako je Venecija višestoljetno ishodište vizualnih umjetnosti skoro svih vrsta, ali manje keramike, a moji radovi su, gledajući tehnološki, kombinacije terakote i poznatog venecijanskog teraca, koji se radi od betona, to se je nametnuo i naziv izložbe Oggetti cerenissimi tj. objekti od prostornih keramičkih instalacija nastalih kao svojevrsni kreativni komentar spajanja keramike ( talijanski ceramica), i umjetnički kreativnog i kulturološkog pojma Venezia Serenissima. Logičan rezultat takvog razmišljanja je naziv spomenute izložbe i izloženih radova Oggetti Cerenissimi. Pri tome me jako raduje što sam Veneciji darovao pojam „Cerenissima" kao što sam prije 40 godina osmislio keramičku tehniku „termičke formacije" za koje sam 1981. nagrađen u Faenzi i zatim prvom nagradom na Jugoslavenskom trijenalu keramike.

Je li Vam je izrada i realizacija, ovako tehnološki složenih djela, gdje se osim modeliranja i paljenja raznobojnih glina i gdje treba koristiti mješalica za beton te dijamantna pila za mramor, bila moguća u Vašem ateljeu.

• Vjerovatno ću Vas nasmijati kada Vam kažem da uopće nemam atelijera, ali postoje tvrtke, kolege i prijatelji koji mi omogućavaju realizaciju ovako složenih umjetničkih produkata. Prvo rad u mokroj glini koji su omogućili Ciglana Wienerberger i radionica Keramika Nova u Karlovcu, zatim kolega Boštjan Dobovšek u Sloveniji. Nakon toga veliku pomoć pružaju Beton Lučko i tvornica cementa Holcim iz Koromačnog i potom najosjetljivi dio, a to je „umjetnički točno" dijamantsko pilanje i dobivanje konačnog rezultata, zahvaljujući susretljivosti Klesarstva Stipe Lucić iz Svete Nedelje. No da bi se izložba ipak održala nužno je još pokriti troškove transporta (ovaj put se moram za to zahvaliti Ministarstvu kulture), postava, organizacije, raznih prijevoda, dizajna i tiskanja kataloga i još stotinu sitnica. Tu pomažu kulturne tvrtke, institucije i pojedinci kao što su Chemaco, Orbico, Graforad, zatim Casa Dante Istria, Turistička zajednica grada Rovinja, Turistička zajednica grada Visa i još neki kojima je stalo do ugleda hrvatske umjetnosti u inozemstvu i koji cijene to što radim. Zahvaljujući njima u zadnjih 10 godina sam uspješno izlagao u Mariboru, Ljubljani, Piranu, Prištini, Tirani, Trstu, Faenzi, Ferrari, Barceloni, Argentoni, Ohridu, Gualdo Tadinu, gdje sam dobio „Premio Carriera" (Nagrada za životno djelo), New Delhiju, Heidelbergu, Bornholmu, Velenju i Hyderabadu. Pri tom uz sve izložbe skoro obavezno propagiram naše turističke destinacije i dijelim njihove propagandne materijale.

Budući uglavnom radite u tvorničkim pogonima da li njihova redovna proizvodnja i proizvodi utječu tehnološki i vizualno na oblikovanje Vaših uradaka. I ukoliko utječu i da li to ima pozitivne ili ograničavajuće konotacije?

• I jedno i drugo ali ne na negativan način. Umjesto gline u paketima koristim glinene polufabrikate dok su još mokri tj. dok se još mogu preoblikovati. U biti pretvaram ready made strojne uratke u nove radove pri čemu ne odbacujem u cijelosti vizualne detalje korištenih polufabrikata, a što se može i vidjeti kod gotovih djela, pogotovo u slučaju rada u ciglani Winerberger. To se može donekle usporediti s glazbom, kada glazbenik dobrog sluha uzme neke prazne posude pa na njima svira s tim da ih je predthodno malo preoblikovao ili smanjio kako bi dobio željeni ton.

• Ovakvo djelovanje koje mogu zahvaliti ciglanama ili tvornicama porculana omogućuju mi da djela realiziram u nekoj tvornici u blizini mjesta izlaganja. Tako mi je prije prije 4 godine talijanska cugla Wiener berger darovala šleper s skoro 2000 opeka od kojih sam napravio open air polivalentnu piramidalnu instalaciju koja je trajno postavljena u Museo d'acqua franca u Milanu. Kako imam pozive da priredim izložbe u Barceloni, Lecce, Pune i Faenzi, toće skoro sve realizirati u nekoj obližnjoj industriji a što će se donekle i malo vizualno manifestirati na gotovim skulpturama.

Na izložbi u Veneciji izlagali ste manja djela veličine do 30 cm, a posebno su pobudili pažnju radovi koji ustvari nekako lebde u prostoru zahvaljujući takvim postamentima. Što Vas nagnalo na takva rješenje?

• Moji radovi nikada nisu bili sami sebi svrha te stoga ne zahtijevaju prilagodbu prostora njihovom privremenom ili trajnom izlaganju, nego su skoro uvijek napravljeni kao dio mogućeg prostora i smatram ih uspješnim ukoliko postavom postanu dio jedne skladne vizualne cjeline, bez obzira dali se radi o interijeru ili eksterijeru. Zato skoro nikada ne strše, ali ponekad, kada ih se makne u prostoru nastane neka praznina. Recimo skulpture, koje su dijelom oslikane ili dekorirane, imaju najprije voluminozni aspekt nekog trodimenzionalnog tijela u prostoru, a ukoliko se gledaju iz veće blizine tada se otkrivaju dosta bogati slikarski sadržaji.

Izgleda kako je bilo lijepo biti nazočan u Veneciji u vrijeme osjetno smanjenog turizma radi pandemije Covida.

• Što se tiče likovnih umjetnosti Italija je rijetka ili možda čak jedina zemlja na svijetu u kojoj se vizualno stvaralaštvo i korištenje umjetnina smatraju nečim zaista važnim u svakodnevici i dugotrajnosti. Nešto kao kao sol, šećer, kruh ili capuccino. Ne postoji lista prioriteta po kojoj je umjetnost „nešto što treba čekati bolja vremena". I to važi skoro doslovce za sve Talijane neovisno o stupnju obrazovanja. Uostalom to jako dobro ilustrira i jedna moja neobična nezgoda sa sretnim ishodom. Trebao sam putovati avionom iz Venecije za Split i prije čekiranja sam konstatirao kako sam izgubio osobnu iskaznicu. Otišao sam u ured policije na zračnoj luci Marco Polo prijaviti nestanak iskaznice i tada sam kazao kako sam likovni umjetnik, te se sjetio da u torbi imam reportažni katalog moje izložbe u Gliptoteci HAZU, u kojem su tekstovi i na talijanskom, te otisnut veći broj mojih fotografija s otvorenja izložbe. Dao sam ga policajcu a on je kazao:"Nama u biti bolje legitimacije ni ne treba. Javit ću kolegi na ulazu kontrole da dolazimo. Požurimo da ne pobjegne avion. I jasno stigao sam fino u Split s potvrdom Talijanske policijie, koja zamjenjuje legitimaciju. I ta dogodovština je također pozitivno utjecala na moje izlaganje u Veneciji. Riječ umjetnik otvara u Italiji svaka vrata.

• I stoga, Iako stranac i to u vrijeme vrlo strogih pandemijskih mjera, u Galleria delle cornici na Lidu imao sam dobar posjet publike, te je bilo i nešto posjetiteljaiz Slovenije a vlasnik galerije me pozvao da priredim još jednu izložbu i to u vrijeme 59. Venecijanskog biennala, jer vjeruje kako će moja slijedeća izložba na neki način imati opet dijaloški karakter s temom 59. Biennala: Mlijeko iz snova u Veneciji , te biti poticajna drugim umjetnicima. Ako još dodam kako izložba održana pod pokroviteljstvom Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Trstu i Hrvatske turističke zajednice, a da je izložbu otvorila Generalna konzulica gospođa Nevenka Grdinić, tada je sveskupa biloi u jako lijepom ugođaju.

Što ima novo u Vašem prostoru koji je i manji atelijer i galerija?

• Dakle u 5-6 kvadrata koje možemo smatrati atelijerom za djela koja se ne rade rukama nego nastaju uz pomoć fotoaparata i kompjutora svaki dan se nešto novo napravi ili izdizajnira ili izdogovara.

• Kako je 7.prosinca 2021. 70. rođendan umjetničke grupe EXAT 51 to sam predložio na 55. Zagrebačkom salonu izradu sustava polivalentnih instalacija na javnim prostorima tijekom 18 mjeseci u Zagrebu te drugim gradovima u Hrvatskoj i inozemstvu, kao work in progress, s tim da se projekt završi jednom publikacijom koja bi se prezentirala 7.12.2021, a što je žiri 55. Zagrebačkog salona u cijelosti prihvatio. Za završetak sam napravio virtualne simulacije visećih instalacija na Meštrovićevom paviljonu i krovu MSU u Zagrebu, te na nekim riječkim neboderima i pulskoj Areni.

• Zahvaljujući logostičkoj potpori tvornice kartonke ambalaže MODEL PAKIRANJA do sada su bile postavljene raznolike instalacije u Slatini, na 55. Zagrebačkom salonu, u galeriji Zvonimir, čekaonici Autobusnog kolodvora Zagreb, travnjaku sa istočne strane Meštrovićevog paviljona, riječnoj skeli u Martinu na Muri, u Roču te plivajuću instalacije od Pippelife cijevi u Rovnju. Istovremeno u Multimedijalnom centru Rovinj napravljena je instalacija koje su dijelovi korišteni kao pigodni postamenti za izložbu porculanskih skulptura LIANE itd.

Koji su Vam planovi u slijedećoj godini i iza toga?

• Najprije je KEFIR, Međunarodna izložba slika formata 32 x 32 cm u Veneciji, Međunarodna izložba skulptura od plastike i gume PLASTIC ZAGREB 22, zatim Međunarodni triennale betonskih skulptura, 5. Hrvatski triennale keramke s temom „Mala i minijaturna keramika" te Mediteranski biennale plutajućih skulptura u Zadru. Godine 2023. u planu je vrlo važna izložba pod nazivom Africa Welcome. Biti će to pokušaj promocije Zagreba i Hrvatske kao europski relevantnih organizatora svjetskih izložbi. Neko će postaviti pitanje; Da li se može uspjeti s ovakvim programom, a ja smatram: Ako je Ante Sorić uspio dovesti velebnu kinesku izložbu u Zagreb, možda ćemo uspjeti i ovo napraviti. Sve te izložbe su u biti dio vizije Zagreba i Hrvatske kao vrlo važnih međunarodnih susretišta suvremene likovne umjetnosti i ustvari vraćanja Zagreba u položaj koji je. što se tiče vizualnih umjetnosti, imao na Balkanu prije 100 godina. Ova vizija me progoni dugi niz godina i zato su sve grupne izložbe, počam od Svjetskog triennala male keramike 1984., s prodanih 21.000 ulaznica te ove koje organizira LADICA međunarodne.

• Pri tome jako raduje što u Hrvatskoj ima dosta inicijativa koje se uklapaju u takvu viziju. Pogotovo neki projekti i realizacije HDLU, kao što je suradnja s umjetnicima iz inozemstva te sve veći broj javnih vizualnih intervencija. Sve to skupa raduje i djeluje stimulativno. No kako smo spominjali Mlijeko iz snova to je moj san da HDLU organizira oslikavanje svih žitnih silosa u Hrvatskoj, s tim da ih većinu oslikaju poznati inozemni umjetnici. Što bi moglo djelovati vrlo poticajno i omogućiti reciprocitet hrvatskih vizualnih intervencija u Europi i drugim kontinentima.