Josip Botteri Dini, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar i donedavni redoviti profesor na splitskoj ALU, autor je iznimnog opusa, izlagao na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu.

Gospodine Botteri, Vi ste rođeni u Zagrebu.

Voljom Božjom i povijesnim prilikama rodio sam se u Zagrebu, 1943.g., usred II. svjetskog rata. 1945.g. moja je obitelj prognana iz Zagreba i život smo nastavili živjeti u Splitu. U Zagreb sam se vraćao na školovanje u Sjemenišnu gimnaziju, 1958.g, pa na Akademiju likovnih umjetnosti 1964.g.

Ostao sam privržen Zagrebu izlažući svoje slike na više samostalnih izložbi, a posebice na onoj održanoj u Umjetničkom paviljonu 1990.g. u danima kada se otvarao cvijet hrvatske slobode i neovisnosti,kada se oblikovala nova hrvatska država, njenja državnost i politika, kada smo slobodno mogli govoriti o kulturi Hrvata i nastavljati stvarati hrvatsku kulturu i razmijenjivati svoja iskustva sa ostalim slobodnim svijetom.

Sve se to plaćalo krvarinom hrvatskih mučenika,koji su životima štitili korake hrvatske slobode i samobitnosti.

Zagreb je za Vas vrlo značajan.

Od 1990.g. Zagreb zauzima centralno mjesto mojih kretanja i glavna je pozornica na kojoj nastupam kao umjetnik.

U njemu sam formiran duhovno i intelektualno. Tu sam primio sve nužne poduke potrebne za samostalno umjetničko djelovanje. Tu sam susreo brojne kolege sa studija, kao i mnoge profesore, na žalost,danas sam i sam ostario a profesori su prešli preko rijeke Stiks.

Sjećanja su naša, naš nezapisani životni roman, koji živimo. Iako stara izreka govori: Sve umire, ništa ne ostaje. Druga veli: Sve se mijenja i mi isti se mijenjamo. Ni jedna niti druga nisu kazale sve. Nešto bitno od svih i od svakoga, pa i od nas samih, na mrežici cjediljke ostaje.

Nadahnuća, životni stavovi,dobri prijateljski odnosi, poštivanja drugih, nada i ljubav, dobrota i ljepota, dobra i zanosna djela bilo kojeg rada i djela.

Što mislite o vlastitom djelu?

Nisam zaljubljen u vlastito djelo, ali mogu reći kako ga neprekidno stvaram odgovorno, sa ciljem da izrazim potpuno, što potpunije sve što u sebi nosim. To je odgovoran, zahtijevan pa nekada i veoma naporan pothvat.

Nastojim, poput one izreke, dopuštati, da stablo izraste, pa ćemo naknadno odstraniti suvišne grane. U slučaju umjetničkog opusa učiniti će to buduće vrijeme i stručne analize pozvanih.

Umjetnik nije nikakav prekršitelj i ne bi trebao čekati sudski proces za svoje djelo.

Ovo stablo, poput smokve, rađalo je radosno, bez vlastitog komoditeta.

Često sam osjetio naklonost mojem djelu. Mnogi su ljudi, kako pojedinci tako i zajednice podupirali nastajanje mojih slika u različitim tehnikama.

Najčešće, to su bila djela sakralnog nadahnuća.

Hvala svima koji su me podupirali i poticali kako u domovini ,tako i po svijetu.