Istaknuti suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar, donedavni profesor na splitskoj ALU, pripadnik malobrojnog vrha najboljih, Josip Botteri Dini, autor respektabilnog opusa, izlagač na mnogobrojnim samostalnim izložbama u domovini i inozemstvu, dobar dio svoga rada posvetio je izradi mozaika.

Kada ste profesore počeli baviti mozaikom?

- Mozaikom sam se počeo baviti u Splitu, kada sam 1979. naslikao PJESMU STVOROVA na pobočnom oltaru u kapeli sv. Sakramenta u franjevačkoj crkvi sv.Ante na Poljudu. Nakon toga izveo sam za mene izazovno veliki mozaik u crkvi sv. Ante u Puli, iznad arene također franjevačkog, koji predstavlja Uskrslog Krista u trenutku stvaranja novoga svijeta, Krista koji svojim uskrsnućem sve preporađa i „čini sve novo". Križ kao mučilo se raspada i prestaju muke, sva priroda slavi zagrljaj neba i zemlje. Krist je obnovio lica svih stvorenja i započeo „alfa" ostvarivati novu povijest spasenja. Prikazano je i Naviještenje Gospi i rođenje Isusovo, Adam i Eva i Posljednja večera. Upotrebio sam kombinaciju materijala mozaika, koji se proizvodio u Fažani .

To su oblikom kvadratići od obojanog stakla. Njima sam pridružio i Muranski mozaik i tako dobio novu kombinaciju materijala raznobojnog mozaika ,koji je tada a i danas za moje slikarstvo dobra i poticajna kombinacija. U apsidi crkve sv.Ante odmah sam se odlučio za istaknuti crni crtež. Tada, kao i danas taj crtež omogućuje čvrstu kompoziciju i jasnu razdiobu ploha boje.Crni crtež doprinosi izražajnoj snazi boja. Već u ovoj apsidi pojavio se problem zakrivljenosti koji sam rješavao direktno na zidu.Treba spomenuti i ne kao nevažno:život na skeli.

To je zapravo život u zraku, u vlagi, s puno fizičkih napora. U Puli posebno smo pjevali. Bili su sa mnom fra Andrija Bilokapić, fra Frane Delić i fra Frane Zelenika i moj prijatelj akademski kipar Petar Barišić. Kao i ovaj mozaik, tako i svi drugi, koje sam izvodio i izveo, imali su svoju poteškoću, ali svi su danas na svojim zidovima i slave Gospodina.

Izveli ste mnoge mozaike.

- Nabrojat ću crkvu u Puli, u Medulinu, u Splitu na Lovretu, u Splitu na Žnanju, kapela na šinama,crkva u Sinju, kapela u Nadbiskupiji u Splitu, crkva na Bolu, Brač, Pućišća, Brač, BZBDM Brač, Sesvete, Turjaci, Otok kod Sinja, Tomislav Grad, sv Ante u Šibeniku, Drniš, Koprivno, crkva sv. Leopolda Mandića u Melbourneu, crkva Krista Kralja u Porto D Ascoli,Krilo Jesenice,župna crkva Katuni, Kreševo, sv.Petar Omiš.

Naoko izgleda čovjeku da je ovo sve išlo lako. Međutim uvijek je bilo i događaju se neobični događaji. Vrlo je važno imati složnu i optimističnu družinu i sve će biti kako mora biti.Popravci su mogući i događaju se zbog previda i ponekad"neusklađenog rukopisa", ljepljenja mozaika na papir. U crkvi Santa Maria in Cosmedin u Rimu vidio sam jedan manji mozaik s prikazom Gospe iz ranih vremena kršćanstva. Za mene je to bilo najljepše što sam od mozaika vidio. Bojom i crtežom,potpuno slikarstvo.

Pristup mozaiku.

- Zidno slikarstvo je posebno u odnosu na tz. Prenosivo. Uvijek je ono što je na zidu blisko spomeničkom,slike na drvu, platnu ili papiru pomične su i njihove pozicije su podložne promjenama i prijenosima iz jednog prostora i lokacije na druge. Prema zidnom slikarstvu imamo zaseban stav pa i doživljaj. Mozaik čak privlači da ga dodirnemo, opipamo. Mozaici su u dobrom djelu podni i asociraju na tepihe, prostirače a zidni također podsjećaju na tapiserije u likovnom pogledu. Naravno umjetnici, posebno u naše vrijeme potpune slobode, mogu slobodno razmišljati i stvarati svoja viđenja u toj tehnici. Nitko nikome ne može braniti i upotrebu različitih materijala i komponiranje slikarija na zidnim površinama ne mora sputavati geometričnost ploha. Premda, najčešće umjetnik prihvaća i komponira zidne ili čak stropne ili podne plohe od ruba do ruba. Posebno su teško izvedive kupole, ali nisu neriješive.

Kako stojimo s literaturom o mozaku?

- Još nisam našao jednu sveobuhvatnu knjigu o mozaicima od davnih, antičkih vremena do današnjih dana. To bi trebao biti obimni leksikon. Vjerujem kako će se naći ambiciozni nakladnik i možda skupina autora. Dok razmišljam o takvom pothvatu mislim na hrvatsku kulturnu baštinu od onih antičkih vremena do naših dana. Takva knjiga bila bi poticajno i instruktivno sredstvo umjetnicima kojima se otvara ovo zanimljivo i ozbiljno polje rada i stvaralaštva. Od solinskih rimskih mozaika, preko Narone, Splita, Staroga Grada Farosa itd, do ranokršćanskog Poreča, pa do suvremenih Kljakovića, Dulčića, Joke Kneževića i brojnih hrvatskih umjetnika, posebno na području Bosne i Hercegovine ali i Hrvatske.

U novom vremenu mozaike je radio Chagall.

Posebno ističem Italiju, Ravena, Rim i svi rimski gradovi u svijetu, Palermo-Monreale,San Marco Venecija...

Mozaik je jedinstvena tehnika.

- Mozaiku je po likovnom jeziku blizak vitraj a njima prethode i prate ih iluminacijama u brevijarima, misalima i evangelistarima i kantunalima ali i svjetovnim rukopisima. Sva likovnost Europe je međusobno bliska, posebno u vremenima do pojave kubizma i naročito do pojave apstrakcije, nakon kojih nastupa doba hiperindividualizma i l art pour l art-ističke slobode, do gotovo anarhije i zatim, nakon dodira s antiumjetnosti, povratak preko konceptualizma, do nove figuracije i različitih varijacija svih tih nastojanja. Umjetnost čezne za čvrstim tlom pod nogama i umjetnik očekuje ponovnu uspostavu trajnih vrijednota u kulturi općenito, a u umjetnosti posebno.

Moda revolucija je prošlost, Tražimo smisao našeg duhovnog bitka i svih naših napornih traganja. Čovječanstvo ima u sebi klicu duhovnog samoodređenja potrebnu za novi duhovni i integralni rast. Čovjek je stvorenje Božje. Nije pao s Marsa. Nije tabula rasa. On u sebi nosi memoriju svojega edenskog prapočetka, jer stvoren je na sliku Božju po Bibliji. Ali i da ne zna za Bibliju i za Stvoritelja, čovjek u sebi osjeća privlačnost i težnju za redom stvari i smislom i ljepotom života. On razlikuje dobro i lijepo i skladno od svega suprotnog. Čovjek u sebi čita vlastite doživljaje vječnosti iz koje je dospio na kušnju životne stvarnosti. Pita se zašto? Možda, kako bi zaslužio svojevoljnim pristancima na dobro, vječno blaženstvo, kako je obećao sam gospodin Isus.

Rado bih zaključio kako do novih uzleta čovjeku, umjetniku nitko neće posuditi krila. On ima krila, kojih nije svjestan. Tin Ujević pjeva oduši koja je stvorena za let. Samo je do nas da ako smo prosvijetljeni tom spoznajom, odlučimo doista i poletjeti i prepustiti se tom uzvišenom i doličnom stanju duha i stvaralake svijesti.

Mozaiku neće pomoći naše riječi. Mozaik je pusta ledina, koju umjetnik želi pretvoriti u dobro i lijepo uređeni vrt i ostaviti za sobom drugima da u njemu nalaze odmor duši i usklađuju sebe bojama i grafizmima, kojima umjetnik izražava svoje doživljaje, teme koje opisuje.

Ova prastara tehnika, u antičko doba stvorena, nikada nije potpuno zamrla. Mozaikom se bave rijetki umjetnici, jer je veoma zahtijevan pa i u materijalu. Najčešćega nalazimo u prostorima rimskih vila i palača ranokršćanskih crkava. Spomenimo mozaikeu Rimu, Santa Maria Magiore ili one u San Vitale...

Temeljno je u mozaiku računati na žive boje koje su nepromjenljive. Likovni izraz pojedinog slikara treba se prilagoditi toj konstanti. Najčešće slikar ae izražava snažnim crtežpm. Crtež može biti crtan samom bojom, crtan crnom bojom ali je moguće crtati i drugim bojama, ovisno o koncepciji likovnosti koju zastupa pojedini umjetnik. Mojem načinu radaodgovara jaki crni crtež. Ponekad upotrebljavam i crtež u boji. Takav crtež može biti višebojan. Mozaik je tehnika koja slici omogućava dugotrajni nepromijenjeni opstanak. Mozaik prostotu u kojemu je ostvaren pruža dojam svečanog i patetičnog. Upotrebom zlatne boje doprinosima mističnim osjećajima svetih tema.

U programima naših akademija nisu uvršteni i ovi načini slikanja, barem ne u onoj mjeri koje bi studentu davale potrebno iskustvo i znanje za sutrašnju kreaciju jer kolo umjetnosti niti je završeno niti je stalo. Ne govorimo o sadržaju. Koliko je važno što se u sadržajnom smislu slika ,toliko je to i irelevantno. Presudno je ono „kako" se slika i posebno je važno slikati na svoj vlastiti način, ne imitirati nikoga,slikati kao što je rekao za anatomiju Luca Signorelli: „Poznajem sve mišiće ali mi ni jedan nije osobni prijatelj." To jest učim, poznajem razvoj umjetnosti, poznajem probleme čovjeka, proučavam svoje vrijeme i povijest čovječanstva i ljudske duše, ali me to sve ne priječi da iskažem moj doživljaj svijeta ideja i suvremenog svijeta i sve uzvišeno u duhovnom pogledu ipsihopatologiju povijesnog trenutka ovoga vremena. Sve ćemo ovo dovesti u vezu s mozaikom, kao jednom elitnom tehnikom i u našem vremenu.

Nedavno je u Splitu, u Dioklecijanovoj palači, u prostoru samog Dioklecijanovog stana restauriran veliki dio podnog mozaika iz 3. i 4. stoljeća. Opet jedna vijest u prilog nama koji slijedimo te davne uzore jer u umjetnosti veoma je važno snažno osjećati kontuitete i iako je sve podložno redefiniranju i suvremenizaciji, ne dopustiti da odlutamo u dekonstruktivnost i l art pour artističke igre i odustati od ideje kontinuiteta u koncentričnim radikalnim krugovima.