Prije nekoliko tjedana situacija u Egejskom moru se opasno zaoštrila. Nekoliko dana je izgledalo kao da je oružani sukob Grčke i Turske neizbježan. Razlog za to je bila namjera Ankare da počne bušiti naftu na dijelu mora koji Grčka smatra svojim. U obrazloženju turske vlade se navodi da je ta zona tursko područje, u skladu sa sporazumom s libijskom vladom u Tripoliju. I Grčka i Turska su tamo poslale svoje vojne brodove. Smirivanju situacije doprinijelo je posredovanje njemačke kancelarke Angele Merkel. Doduše, samo na kratko. Prošli tjedan Grčka i Egipat su potpisali sporazum kojim su utvrdili svoje gospodarske zone u istočnom dijelu Sredozemnog mora. S obzorom da se taj sporazum kosi s gospodarskom zonom na koju Turska polaže pravo, Ankara prijeti vojnom akcijom. O situaciji u istočnom dijelu Sredozemnog mora za Deutsche Welle govori stručnjak za Bliski istok Stephan Roll iz berlinske zaklade Znanost i politika.

DW: Skoro petnaest godina Grčka i Egipat su pregovarali o podjeli svojih Ekskluzivnih ekonomskih zona (EEZ), a onda je odjednom sve išlo veoma brzo. Prošlog četvrtka ministri vanjskih poslova dviju zemalja u Kairu su potpisali sporazum. Zašto tolika žurba?

Stephan Roll: Sporazum koji je sada potpisan u direktnoj je vezi sa sporazumom o Ekskluzivnoj ekonomskoj zoni (EEZ) koji su Turska i Libija potpisale u studenome 2019. godine. Grčka i Egipat su u tome vidjeli veliku povredu svojih interesa. Ja ne znam u kojoj mjeri je sporazum između Atene i Kaira savršeno dogovoren. Ali na kraju krajeva cilj je bio da se Turskoj postave granice.

Napetosti ima ne samo između Grčke i Turske, već i između Egipta i Turske. O čemu se pritom radi? O nalazištima nafte? O geopolitičkim ciljevima?

Sigurno je da se prije svega radi o nalazištima nafte. Za Egipat je veoma važno da dođe do njih. Energetska strategija Egipta ima za cilj veliki izvoz nafte. Međutim, spor s Turskom je mnogo, mnogo dublji. On potječe još od vojnog puča 2013. godine u Egiptu, koji je bio usmjeren protiv tada vladajućeg Muslimanskog bratstva. Kairo zamjera Turskoj da podržava Muslimansko bratstvo, što je djelomično točno. Mnogi kadrovi Muslimanskog bratstva su u egzilu u Turskoj. Egipatsko vodstvo se u velikoj mjeri osjeća ugroženim od strane Turske i optužuje ju da planira kontra-puč. Postojeći spor dobio je novu dinamiku nakon potpisivanja tursko-libijskog sporazuma o Ekskluzivnoj ekonomskoj zoni (EEZ) i angažmana Turske u Libiji. Za Kairo je to jedna potpuno nova situacija, da je Turska toliko aktivna u Libiji i da je čak i plaćenike dovela u zemlju koji se bore na strani vlade u Tripoliju, a protiv generala Haftara, kojeg podržava Egipat. Za Kairo je velika prijetnja to što se Ankara odjednom umiješala u događanja u neposrednom susjedstvu.

Ekskluzivna ekonomska zona (EEZ) oko koje su dogovor postigli Egipat i Grčka djelomično se preklapa s ekonomskim zonama na koje turska i libijska vlada polažu pravo. Vodi li to neminovno prema oružanom sukobu?

Ne mogu zamisliti da će zbog toga doći do oružanog sukoba. Ni Turska ni Grčka, a naročito Egipat, nisu za direktnu konfrontaciju, jer bi ishod tog sukoba bio neizvjestan. Ni Europska unija, a ni NATO nisu uopće zainteresirani za to da između Grčke i Turske dođe do sukoba. I ranije je uvijek bilo trenutaka eskalacije, ali su oni uvijek stavljeni pod kontrolu. Trenutno je riječ samo o prijetnjama. Ali u toj regiji se nikad ne zna. To se može dogoditi iz puke slučajnosti. Na nekom mjestu se zapuca i onda takav jedan incident dobije zamah. Međutim, nitko ozbiljno nije zainteresiran za tako nešto.

Kada je riječ o sukobima u istočnom dijelu Sredozemnog mora SAD još uvijek nije odlučio na koju stranu bi trebao stati: u ratu u Libiji na stranu Turske i protiv Egipta i Rusije ili obratno? Sad ima i novih momenata. Odnos SAD-a prema Egiptu više nije toliko neopterećen kao što je nekad bio. U međuvremenu ima problema. U mnogo čemu Egipat se ponaša slično kao Turska. Poput Ankare, i Kairo je protiv volje SAD-a kupio ruske sustave naoružanja. Svatko igra svoju igru i ne poštuje tradicionalne savezničke strukture.

Izgleda da EU otpada kao posrednik, jer nema jedinstven stav prema Turskoj. Francuska se recimo potpuno jasno pozicionirala protiv Ankare. Može li Njemačka preuzeti ulogu posrednika? Bi li to bilo prihvatljivo za sve strane?

Bilo bi prihvatljivo jer tu očigledno Nijemci nemaju svojih interesa. Pitanje je samo ima li Njemačka dovoljnu težinu da bi utjecala na događanja u toj regiji. Sumnjam u to. Pogledajmo recimo Berlinski proces koji je Njemačka pokrenula kako bi se zaustavio rat u Libiji. Nastavka nije bilo. Njemačka ne može utjecati na zaraćene strane da se pridržavaju dogovora. Njemačka nije dovoljno sposobna. Trenutno može samo kratkoročno pomoći u jednom akutnom slučaju, kao što je bio slučaj s telefonskim razgovorom kancelarke Merkel i turskog predsjednika Erdogana prije par tjedana. On je doprinio da ne dođe do oružanog sukoba između turskih i grčkih vojnih brodova u Egejskom moru.

Stephan Roll je šef istraživačke grupe za Bliski istok i Afriku u berlinskoj zakladi Znanost i politika - najvažnijem njemačkom trustu mozgova za međunarodnu politiku i sigurnosti. U fokusu Rollovog rada su Egipat, Saudijska Arabija, elite i društvena mobilizacija u arapskom svijetu.