Zašto ste odlučili promijeniti povijest II. Svjetskog rata?

To mi nije bila prvotna namjera. Likovi koji idu svojim putem lijepom popločanom cestom problem su mnogih scenarista. Ali ti likovi, naravno, mogu krenuti i nekim drugim cestama, malim cesticama ili makadamima, puteljcima i stazama. Većina scenarista te male neistražene puteve blokira jer ih ne percipira kao nešto dobro za film. Ja s druge strane ne nailazim na blokirane ceste, mogu krenuti bilo kojim putem kojim me likovi povedu, a pišući za ovaj film glavna blokada bila je sama povijest.

Većinu vremena bio sam spreman poštivati pravila i ne preskakati tu blokadu. Ali onda mi je odjednom sinulo da moji likovi u stvari ne znaju svoje mjesto u povijesti, oni ne znaju krajnji ishod! I tako se povijest dogodila tako kako se dogodila upravo zato što moji likovi postoje. Da su postojali u stvarnosti povijest bi bila takva. I to je valjana mogućnost. Da je mladi nacistički junak Frederic Zoller na Siciliji napravio ono što je u tom trenutku rata napravio Goebbels bi o tome sigurno snimio film jer su nacisti u tom trenutku već gubili rat i trebala im je propaganda kojom se Goebbels tada intenzivno bavio.

Jeste li vidjeli neke od Goebbelsovih filmova iz tog perioda?

Svaki njemački film snimljen u tom osmogodišnjem periodu u načelu je nastajao pod njegovim okriljem. Jedina filmašica koja nije bio pod njegovom direktnom kontrolom bila je Leni Riefenstahl. Osim nje Goebbels je bio jedini producent, birao je redatelje, scenariste, čak i odobravao promotivne plakate. Potpuni 'mogul', nešto kao Harvey Weinstein Trećeg Reicha. Ti su filmovi najvećim dijelom snimani tako da iz njih prosječni njemački gledatelj nije mogao zaključiti da se nalaze u ratu. Goebbels se fokusirao na muzikalne romantične komedije i njemačke povijesne teme koje su mogle ponuditi paralelu s tadašnjim zbivanjima. Ne mora nam se sviđati Goebbels, ali ne može se zbog toga izbrisati cijela era njemačkog filma jer je su neki od filmova iz tog perioda bili dobri. Jedan od njih zove se Gluckskinder (Sretno dijete), opis jedne noći Franka Capre, taj film je komičan.

Gledate li još uvijek puno filmova kao u mlađim danima?

Između svoje 17. i 22. godine imao sam naviku raditi popis svih filmova koje sam pogledao u godini dana. Broj je uvijek bio približno jednak, jedne godine 197, druge 202... Ali to je bio period u kojema sam bio 'bankrot'. Danas ne gledam ni približno toliko filmova. Imam život koji se ispriječio tome, a nisam filmski kritičar da mi plaćaju gledanje filmova.

Jeste li snimili sve iz scenarija ili još nismo vidjeli finalnu verziju filma?

Scenarij gledam kao određeno iskustvo na jednoj stranici, kao roman. Tako je i kod snimanja, svaki dan na sceni je kao adaptacija romana. Što se uređivanja tiče još je preostalo da moja urednica Sally i ja napravimo ono što inače radimo, pogledamo film pred publikom koja nije iz Los Angelesa, tek toliko da vidimo kako reagiraju na pojedine detalje. Nakon toga možda napravimo neke male preinake. To neće biti nikakva teška kirurgija, ali moramo odraditi taj dio posla u lipnju kada se vratim u LA.

Vaše korištenje glazbe i u ovom filmu je bilo briljantno. Možete li nam reći nešto o pjesmi Davida Bowiea koja se pojavljuje u jednoj od ključnih scena?

Pjesma Cat People je jedna od meni najdražih pjesama napisanih za film i uvijek me nerviralo što Paul Schrader s njom nije napravio ništa kada je 1982. snimio istoimeni film. Imao je jednu od najboljih Bowievih pjesama ikad, a smjestio ju je u odjavnu špicu! Uvijek sam mislio - čovječe, kada bi imao tu pjesmu oko nje bi izgradio cijelu scenu, pa sam to i napravio. Koristeći nešto 'iz druge ruke' kao paralelu za misao koja se kroz nju provlači pomislio sam da mogu osjetiti nekakav oblik unutarnjeg monologa.

Pogledali ste dosta filmova na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, koji su vam se svidjeli?

Ne mogu komentirati druge filmove u konkurenciji. Ako spomenem neka dva pitat ćete me zašto nisam spomenuo neka druga dva... To bi mogao napraviti kada festival završi. Ali ima jedan film koji ću ipak spomenuti jer mi se čini da dobiva najgore recenzije - 'Kinatay', Brilantea Mendoze. Mislim da je film odličan. Ali i potpuno neshvaćen rekao bih.

Iz moje perspektive temelji se na svjedočanstvu i jednostavno povjeruješ u sve što se u filmu događa. Povjeruješ da se sve stvarno tako odvilo. Činjenica da se radnja odvija u sadašnjem vremenu i da je to nešto 'obično', čak dosadno, je strašna. Jezivo je da tako strašna situacija ljudima može postati dosadna. Meni se čini da prati mnogo scena iz filma 'Casualty of War' Briana de Palme. Svjedočite smrti prostitutke iz Manille, znači što je najgore jedne od najlakše 'zamjenjivih' ljudskih bića na planetu, a film predočuje njenu bol. Film je i vizualno fantastičan, vožnja autom je odlična jer dio vremena ne vidite ništa. Vidite obrise i čujete zvukove, stvarno jezivo.

Prijevod i prilagodba: Domagoj Kerečin