U novijem dijelu svoga opusa, slikar Mladen Žunjić po svemu je sudeći započeo zanimljivo putovanje, od motiva do teme, od boje do kolorizma, odgovarajući, naravno sam sebi, na niz postavljenih pitanja, krećući se etapno,od jednog do drugoga sloja spoznaje.

Najprije, u tamnim slikama, gdje se višekratno nazire svjetlost ,slikar traži ishodište svjetline, sve dublje se spuštajući u središte crnila, uz nazočnost jedva primjetnih traka energije, ključnog elementa na mnogim kompozicijama.

Istodobno, slikar kruži od inserta do cjeline u osvijetljenim oceanima ili u teško mjerljivim volumenima svjetlosti, poput astronata, samog u udaljenom i jedva dohvatljivom svemiru.

I sve to samo zbog jedne, posve jednostavne dileme - što je prije, što je važnije?

Svjetlost ili boja?

Naravo, u živom vrenju sveprisutne energije, iznimnog i vibrantnog ritma.

Slikar ostavlja, raspoređuje niz znakova, simbola na pojedinim dijelovima slika, označujući ih poput sigurnih točaka daljnjeg napredovanja, prolaza dalje na tajnovitim i teško protumačivim magijskim ili magičnim kartama, drevnim svicima koje nosimo u svom sjećanju, samo se treba prisjetiti i svitak se počinje odmotavati, otvarati.

Slikar radoznalo putuje od nezadržive eksplozije kolora, boje se praktično razlijevaju preko ruba slika ili pak lebdi u polutami, od mrlje i točke do nakupine boje, slijedeći vlastiti instinkt, osjećaj istraživača, bilježeći mijene, promjene jer samo su one stalne, sve drugo je nestalno.

Žunjić stvara uzbuđujuće slike, njegovi ciklusi pršte energijom, životvorni su i iznenađujući.