Krešimir Ivić, akademski slikar, istaknuto je ime suvremene likovne produkcije , izlagao je na brojnim zapaženim samostalnim izložbama, autor je niza slojevitih ciklusa vrlo karakterističnog rukopisa, kontinuirano se bavi i glazbom, nekada rock glazba a danas jazz, svirajući na kontrabasu.

U posljednje vrijeme vrlo se aktivno posvetio definiranju osobenog ciklusa, u ulju i akrilu, na kartonima velikog formata, od jednog metra naviše, s prepoznatljivim motivima pejzaža koji su obilježili njegov slikarski angažman.

Krajobraz je i dalje u središtu zanimanja autora, većinom primorski, obale s nekoliko uspavanih kuća na uzvisini ili padini, prostor uz more prošaran uspravnim, visokim drvećem (doista, drveće se propinje, stremi dodiru neba), rubovi mora, koje je većinom mirno, češće tamne boje, dodiruju luku ili kamenitu obalu, bez prisustva čovjeka, ptica, dojam je, pred nama je na ovim slikama samo razlivena tišina, nekako svečanog dojma, volumen u iščekivanju događaja, susreta, na moru tek nekoliko brodica, gotovo su nepomične kao da su urasle u more, srasle s morem i postale jedno, i na moru, daleko od obale, vlada tišina, potpuni muk.

Razabiremo na velikim formatima, širinu i dubinu prostora, koga na svoj način portretira, crtanjem bojom ( crvena je boja dominantna u ovom opusu) slikar, nastojeći, što je moguće snažnije uroniti u jedinstveni volumen sačuvanog krajobraza.

Na Ivićevim velikim formatima jasno opažamo sretni dodir prirode i čovjeka, s motivom koji je posve imaginaran, stvoren na odabranim fragmentima sjećanja i potrebe za životom u takvoj, gotovo idealiziranoj sredini iako nas ovaj krajobraz upućuje svojim izgledom na pomisao, sasvim je stvaran, prirodan, neokrznut i negdje je tu, blizu, nedaleko.

Ivićev novi ciklus okarakteriziran je i snažnom kolorističkom gestom, njegovi su potezi slobodni, ništa ih ne omeđuje, doista veliki format pruža iznimne mogućnosti, prvenstveno onome tko želi osjetiti oslobođenost i radost slikanja.

Ugođaj na slikama novoga ciklusa je doista neponovljiv, privlačan, idilična atmosfera motiva i ponekad se pitam je li to ono mjesto kojem svi žudimo, utočište duha i tijela, mjesto u kojem bi voljeli biti, živjeti, voljeti?

Je li to ono tajnovito, skriveno, zagonetno mjestro, koje pripada svakome od nas, samo ga se mora pronaći jer svatko mora pronaći svoje osobno utočište?

Ivić je naslikao u obimnom ciklusu velikih formata nekoliko svojih destinacija kamo se valja uputiti.

Možda i mi prepoznamo poneko od njih kao svoje , jedno s brojnih PUTOVANJA slikara Krešimira Ivića.