U susretu Vladimira Putina i Recepa Tayipa Erdogana u Ankari se obojica predsjednika trude prikazati slogu. Povod posjeta je zajedničko puštanje u pogon prve turske atomske elektrane Akkuyu (Izgradnja nuklearke bez obzira na opasnosti ) na obali Mediterana. Ruski partner je i gradio ovu elektranu vrijednu 20 milijardi dolara koja bi navodno trebala pokrivati čak 10% potrebe za električnom energijom Turske.

To nije jedina suradnja u području energetike, podsjeća Kristian Brakel iz Zaklade Heinrich Böll u Istanbulu. „Rusija je izuzetno važna za tursko tržište plinom, oko 63% plina dolazi iz Rusije. Neko vrijeme se planira gradnja plinovoda Turkeystream preko kojeg bi se ruski plin isporučivao i u Europu. To je važno za obje strane: Rusija želi ostati važni izvor energenata za EU, a Turska se želi etablirati kao područje gdje će prolaziti taj plinovod."

No i druga gospodarska suradnja je dobra: prema podacima WTO-a, Turska samo iz EU-a uvozi još više nego iz Rusije, to je 11% njenog uvoza. Osim nafte i ugljena, prije svega Turskoj iz Rusije stiže željezo. Važan je i turizam, jer u prosjeku četiri milijuna Rusa ljetuje u Turskoj. Iz Turske u Rusiju odlaze poljoprivredni proizvodi, ali i dijelovi za automobilsku industriju i brodogradnju. Prema podacima UNSD, 2016. je razmjena iznosila 17 milijardi dolara.

Sirija ostaje problem

Ali usprkos ove suradnje nema niti dvije godine otkako je Turska oborila jedan ruski ratni zrakoplov koji je bio na putu iz Rusije prema Siriji. Pilot je poginuo, a odnosi Ankare i Moskve su bili i više nego hladni.

Danas je predmet spora prije svega sirijska regija Idlib na sjeverozapadu te zemlje, nedaleko od granice s Turskom. Sam Heller, stručnjak za Siriju u International Crisis Group smatra da je tu nužan dogovor Putina i Erdogana: „U Idlibu se okupljaju najveći neprijatelji Assada i zato bi Rusija mogla doći u napast dati zeleno svjetlo za napad na to područje." No to bi imalo kobne posljedice za Tursku jer bi tako upravo tamo došle nove tisuće izbjeglica iz Idliba.

Po mišljenju ovog stručnjaka, to je i jedan od razloga turskog osvajanja područja Afrina nastanjenog Kurdima. Uz Alepo bi upravo tamo Turska mogla htjeti naseliti barem dio od oko 3 i pol milijuna izbjeglica iz Sirije koji su još 2011. počeli bježati u Tursku. Ali kad je riječ o Idlibu, Heller je uvjeren da Ankara tu regiju želi kao mirnu granicu od vrtloga rata u Siriji.

U ožujku je objavljeno kako Turska, za razliku od mnogih drugih članica NATO-a, neće prognati ruske diplomate zbog trovanja Sergeja Skripala i njegove kćerke u Velikoj Britaniji. Kristian Brakel, stručnjak za Tursku, u tome ne vidi još jedan dokaz distanciranja Ankare od Zapada, makar misli da je ta akcija protiv ruskih diplomata ionako bila tek odluka „stare jezgre" Europe, već i Mađarska nije ništa učinla.

Ali isto tako podsjeća kako je Ankari osobito stalo da pokaže solidarnost s Velikom Britanijom: jer i ta zemlja je za Tursku izuzetno važan trgovački partner i s razmjenom od 12 milijardi dolara praktično dolazi odmah nakon Rusije.