Prva se ljubav nikad ne zaboravlja. Razlog tome je što se radi o vrlo traumatičnom iskustvu. Kad po prvi put osjetite ljubav aktiviraju se posebne veze u neuronima koje izazivaju mješavinu straha i tjeskobe. Ti osjećaji u kombinaciji sa strašću predstavljaju 'emocionalni koktel' koji nazivamo prva ljubav, a taj je koktel vrlo intenzivne prirode.

Ali ne radi se samo o osjećajima. Trauma ima i biokemijski potpis. Zanimljivo je da se prva ljubav ne zaboravlja niti u jednoj kulturi - pa čak ni u onima u kojima je brak umjetna tvorevina napravljena iz interesa. Zaključak je to istraživanja moždanih aktivnosti u kontekstu dugotrajnih i kratkotrajnih osjećaja kojeg su proveli stručnjaci sa Sveučilišta Stony Brook iz New Yorka.

Istraživanje je trajalo tri godine a obuhvatilo je zemlje poput Velike Britanije, SAD-a i Kine.

Prvi intenzivan osjećaj ljubavi izaziva vrlo specifične neuronske reakcije koje su drugačije, ali ne i manje snažne od reakcija do kojih dolazi prilikom drugog, trećeg pa i četvrtog zaljubljivanja. Prvo ljubavno iskustvo (prva zaljubljenost) ostaje duboko urezano u nama, objašnjava profesor Art Aron, voditelj istraživanja, zato što su tada aktivni dijelovi mozga koji su inače odgovorni za upravljanje mehanizmima ovisnosti i mentalne uravnoteženosti.

To su otkrili tako što su sudionicima istraživanja pokazali fotografije osobe u koju su prvi put bili zaljubljeni; kad bi ugledali svoju prvu ljubav, sudionicima se aktivirao spomenuti dio mozga. Ta strastvena ljubav ne smije se miješati s onom pravom, jer se kod prave ljubavi aktiviraju dijelovi mozga koji imaju veze s motivacijom. Upravo zato su stručnjaci zaključili da prava ljubav, bez obzira na intenzitet, podrazumijeva manju dozu opsesivnosti, dok prva ljubav izaziva određeni strah i nesigurnost zbog kojih je nezaboravljiva, ali ujedno i kratkotrajna. 

Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Human Brain Mapping.

Psihijatrica Donatella Marazziti sa Sveučilišta Pisa i autorica knjige „La natura dell'amore" također podržava ove rezultate. Ona kaže kako se s prvim snažnim osjećajem aktiviraju određene zone mezencefalona, odnosno međumozga i neka područja periakveduktalne sive tvari, sve pod paskom amigdale koja dirigira procese koji slijede. Amigdala doslovno 'opija' neurone što rezultira pojavom svojevrsne biokemijske oluje. Počinju djelovati i određene moždane zone povezane s utrobom pa se zato javljaju i „leptirići u trbuhu".

To je kratak opis stanja zaljubljenosti, odnosni prvog susreta s ljubavlju nakon kojeg slijedi druga faza - pretvaranje u pravu ljubav, objašnjava Marazziti. A za taj je prijelaz zadužen oksitocin koji gasi zone amigdale i aktivira one povezane s užitkom. Ukratko, osjećaj napetosti i tjeskobe pretvara se u užitak. Ali do druge faze ne dolazi uvijek nakon doživljaja prve ljubavi. Naprotiv, najčešće se sve završi na tom prvom koraku, na pukoj zaljubljenosti (koja je intenzivna, bolna i nezrela), a Marazziti to objašnjava prostom činjenicom da ljudski mozak jednostavno nije neurološki spreman za taj prijelaz prije 20. godine života.

Ipak, koliko god bio jak i traumatičan, taj prvi osjećaj ljubavi odnosno zaljubljenosti čovjek u životu može doživjeti nekoliko puta, tvrde stručnjaci. Marazziti zaključuje da što smo stariji to se jače zaljubljujemo jer je mozak sve kompletniji, ali da se bez obzira na to, ona bol nakon prvotnog iskustva ipak neće vratiti jer je mozak to iskustvo zarobio i učinio ga „besprimjernim".