Generacijama koje su otvorenih ustiju gledale ‘Odiseju u svemiru’, ta se 2001. godina činila tako dalekom. Prevladavalo je opće mišljenje da će Zemljani do tada, poput astronauta Bowmana, doći do Jupitera i dalje, no, eto, tek smo se sramežljivo počeli približavati Marsu.

Ipak, Kubrickov film iz 1968. godine, prema knjizi nedavno preminulog Arthura C. Clarka,  i dalje je jedan od najzanimljivijih uradaka ikad snimljenih. SF priča koja je gledateljima u kinodvoranama širom svijeta oduzimala dah, ustvari uopće nije imala ‘čvrstu’ radnju, bila je gotovo bez ikakvog suvislog dijaloga, a prva se izgovorena rečenica u filmu dogodi tek u 25. minuti.

Film počinje iz prethistorijske Afrike, a završava u dubokom svemiru, a nit koja spaja jedno i drugo razdoblje jest zagonetni monolit. Brojne kasnije analize, knjige i znanstveni radovi na temu filma, prepoznali su u toj priči pokušaj dosezanja smisla čovjekovog života. U nekim se tekstovima tvrdi i da je ‘Odiseja’ filmska parafraza Nietzscheove knjige ‘Tako je govorio Zaratustra’, po kojoj je čovjek ‘nešto između majmuna i nadčovjeka’. Sam Kubrick je, s druge strane, izjavljivao da je priča o potrazi za monolitom zapravo alegorija o potrazi za Bogom.

Inače, u originalnom scenariju svemirski brod je trebao putovati do Saturna, ali se od te ideje odustalo jer specijalni efekti u to vrijeme nisu mogli dovoljno uvjerljivo dočarati prstene oko planeta (film je dobio Oscara za specijalne efekte). U prvoj verziji filma priča je imala naratora, a Kubrick je svoje djelo s početnih 160, zbog prigovora kritičara, skratio na 120 minuta.

Filmski znalci nisu nakon premijere imali osobite pohvale za film, no reputacija mu je s godinama rasla. Poznati filmski kritičar Roger Ebert jedan je od malobrojnih koji je odmah shvatio Kubrickovu revolucionarnost: ‘Genijalnost filma nije toliko u tome što Stanley Kubrick čini, nego kako malo.’