Više-manje, većina ljudi u Zagrebu živi u stanovima. Nakon što na jedvite jade dignu kredit, lijepo ga otplaćuju skoro pa do kraja života. I tako njihova djeca i djeca od te djece i...skužili ste što želim reći. Više-manje, većina nas sanja o kućici u cvijeću koju će jednog dana izgraditi na periferiji grada. A onda se spustimo na zemlju, do stana.

"Poznaš ti uopće koga od susjeda u zgradi?" - pitala me frendica.
"Mladi par na lijevo, a za druge nemam pojma." - rekla sam.
"Ajme, što nejdeš tražiti ni šećera, ako ti ponestane?" - opet će ona.
"Odem do trgovine."

Što se zapravo događa u zgradama u kojima živimo i zašto većina nas (više-manje) ne priča sa susjedima? Prvo, ide nam na živce što stalno netko seli, dolaze novi ljudi, stariji odlaze tko zna kuda. Drugo, još nam više ide na živce kada ih čujemo (zbog ultra tankih zidova) kako pričaju u 8, 16, 20, 22, 24 i 2 ujutro. Treće, dodatna otežavajuća okolnost je što na vas spada, ako ste odmah u prizemlju do parkića, održavanje tog istog malecnog zelenog mjesta

Čišćenje parkića

Kada su jednom moji Zagorci došli da mi pomognu očistiti taj parkić, čulo nas je pola ulice (zbog nimalo tihog pričanja). Naime, mojima nikako nije išlo u glavu zbog čega nismo više poduzetni pa se organiziramo i čistimo, zbog čega nitko nije došao pomoći u tom trenu i zbog čega nitko s nikim ne priča.

Poduzetni u poslu, privatno nula

Saznala sam da u mojoj zgradi žive dosta pametni i poduzetni ljudi. Navodno neki i iz Ministarstva gospodarstva, no što mi to vrijedi kada nakon napornog radnog dana, svi žele samo što prije zatvoriti vrata svoga stana.

Tko zna što bismo sve mogli postići kao nacija kada bismo, za početak, počeli pričati sa susjedima. Uslijedilo bi pomaganje, privatno povezivanje, poslovno povezivanje, otvaranje prema novim ljudima i novim idejama...tko zna, možda počnemo već sutra, a onda je samo nebo granica.

Više na poduzetnicauhrvatskoj.blog.hr