U svom novom filmu ‘Rat Charlieja Wilsona’, Tom Hanks glumi istoimenog  kongresmena. Osamdesetih godina Wilson je bio glavna pokretačka snaga: stajao je iza američke potpore mudžahedinskim pobunjenicima koji su sovjetsku vojsku u Afganistanu pobijedili oružjem osiguranim od Amerike. Metro Express je sa 51-godišnjim Tomom Hanksom razgovarao o njegovom novom filmu, koji se od četvrtka prikazuje u hrvatskim kinima, i o politici.

• Što bi netko poput Charlieja Wilsona postigao danas?

- To je zanimljivo pitanje. Charlie je bio tip čovjeka koji se drži pozadi i čeka u stražnjoj sobi, potiho. Mislim da je to još uvijek česta pojava. Više se toga učini u hodnicima, nego na konferencijama za tisak gdje se govori što će se tek učiniti. Charlie je imao dugačku listu ljudi koji su mu dugovali uslugu. Pojasnio je to pravilom: ‘Kad netko zatraži uslugu, to morate i učiniti. Ne možete je izbjeći, a da to kao kongresmen i pokušate, nitko s vama ne bi razgovarao.’ To je bilo fascinantno.  

Izbori u SAD-u- Kome će dati svoj glas na  predsjedničkim izborima u SAD-u Hanks, kaže, još nije odlučio. No ističe kako je tužna činjenica da na izborima glasuje samo 34 posto ljudi.
- Kada su postoci glasova bili visoki, pobjeđivali bi demokrati, a kada su bili niski pobjeđivali su republikanci. To nešto govori o osjećaju beznađa, smatra Tom Hanks.  • Je li slično i u filmskom biznisu?

- Ne, ljudi lažu jedni drugima cijeli dan i izbjegavaju usluge kad god mogu, ha, ha. Karakteristika je šoubiznisa  da kada vas netko podržava u vašim dobrotvornim akcijama, vi morate uzvratiti istom gestom. Sve ostalo je biznis. Sve je samo biznis.  

• Da se bavite politikom, ljudi bi vjerojatno za vas glasali...

- Zar to nije tužno? Tko želi tako naporno raditi? Osim toga, previše sam zgodan za politiku, ha, ha.

• Ne plaši li vas što političari rade na principu sklapanja poslova i pogodbi?

- Tako politika i funkcionira. Jedino mjesto gdje se politika ne odvija na takav način su diktatorske zemlje kao što je Sjeverna Koreja. Politika je u smislu davanja i uzimanja spora i pomalo smiješna. No, mislim da je ta opcija bolja od alternative, kada vam jedan čovjek govori kako će biti, a sljedeće što se dogodi je deset tisuća ljudi u zatvoru.

• Jeste li već odlučili tko će dobiti vaš glas?

- Imamo još puno mjeseci na raspolaganju. Nisam još donio svoju odluku.
• Je li odgovornije glumiti stvaran lik?

- Kada radite stvarnu priču, izazov je početi s onim što se stvarno dogodilo. Zašto izmišljati? Pronađimo način da to izdramatiziramo. Istina je da prikazujemo stvari koje se nikad nisu dogodile, a ljudi izgovaraju stvari koje nikada nisu rekli. No, uvijek postoji događaj koji mora biti autentičan.

• Je li film autentičan?

- Zašto bi film nazvali ‘Rat Charlieja Wilsona’ i onda sve izmislili? Ne razumijem ono filmsko stajalište prema kojem morate napraviti dobar film, a ne točnu priču. Ne slažem se s tim. Mislim da treba početi s točnom pričom, a potom na tim temeljima razviti dobar film. Oko toga smo imali neka naslaganja sa scenaristom Aaronom Sorkinom, pa čak i s redateljem Mikeom Nicholsom. Mislim da su u filmu jedna ili dvije stvari koje smo preinačili zbog zanimljivosti.

• Sjećate li se razdoblja o kojem film govori?

- Ne sjećam se Charlieja Wilsona, ali se sjećam predsjednika Cartera koji je govorio kako je SSSR napao Afganistan. Tada sam pomislio da bi to mogao biti početak trećeg svjetskog rata. Otkazane su Olimpijske igre, ali čini mi se da se osim toga ništa drugo nije dogodilo. Svaki put kada bi slušali te priče, bilo bi to uvijek o borcima za slobodu protiv zle sovjetske vojske.  

• Otad su se stvari promijenile. Danas imamo mnogo informacija o događajima na drugim stranama svijeta.

- To je točno, ali mislim da su političari još uvijek polarizirani kao što su bili i onda. Tužna je činjenica da na izborima u SAD-u glasuje samo 34 posto ljudi. To nije naivnost, nego ignoriranje. Tako je otkako sam bio dječak. Kada su postoci glasova bili visoki, pobjeđivali bi demokrati. Kada bi bili niski, pobjeđivali bi republikanci. To nešto govori o osjećaju beznađa. Volio bih da se kandidira Charlie Wilson... da ima neki tip koji će reći: ‘Puno pijem i ganjam žene. Volim cugu i pi...’. On bi dobio moj glas.

• S Afganistanom na svim vijestima, tajming za film je odličan. Mislite li da ste ga mogli napraviti i prije deset godina?

- Mislim da bi to bio drukčiji film, ali mogli bismo ga napraviti. Film se prikazuje u specifičnom trenutku. S obzirom da se radnja dogodila prije nekog vremena, publika zna sve parametre i poznato joj je što je uslijedilo. Publika je mnogo pametnija nego što to studio pretpostavlja. Svi u publici znaju kako smo zaje... u Afganistanu nakon što su 1988. godine Sovjeti napustili zemlju. Ne moramo to komentirati.  

“Nitko ne želi gledati politički film. Političari su općenito dosadna tema. Snaga našeg filma je u tome što je on o Charlieju, Joanne i Gustu, troje ludih ljudi.”• U posljednje je vrijeme snimljeno puno političkih filmova. Mislite li da publika želi još jedan takav film?

- Slušajte, nitko ne želi gledati politički film. Političari su općenito dosadna tema. Snaga našeg filma je u tome što je on o Charlieju, Joanne i Gustu, troje ludih ljudi. Ljudi žele vidjeti autentično ljudsko ponašanje na platnu: tipa koji stvarno želi zadaviti ljude u maloj atenskoj ulici, ženu koja koristi svoj dekolte kako bi prikupila novac. To se stvarno dogodilo i to je urnebesno.

• Uživao sam u vašem dijalogu s Philipom Seymourom Hoffmanom koji glumi agenta CIA-e Gustu. Sigurno je bilo zabavno snimati te scene.

- Uživali smo u tome što smo jedan drugom dizali standarde. Nije mi se uopće činilo kao da radimo. Bilo je nekih scena u filmu zbog kojih sam bio tužan što su završile.

• Osjećate li još strah od neuspjeha kada radite na novom filmu?

- Svaki je put kao šetnja kroz minsko polje. Svaki put kad napravite nešto novo, to može biti najkatastrofalniji film u vašoj karijeri. Svaki put! Nikada nisam razumio kada bi netko govorio da radi FA-NTA-STI-ČAN film. Kako znate? Nikad ne znate. Pustite da publika odluči.