Hrvatska se proteklih tjedana ponovno suočava s pitanjem odnosa prema javnoj kompromitaciji među političarima na visokim funkcijama. Nedavno je tako bilo sa slučajem Branka Šegona, pomoćnika ministra financija Slavka Linića, a zatim donekle i u vezi sa županicom sisačko-moslavačkom Marinom Lovrić-Merzel.

Stječe se utisak kako hrvatski politički dužnosnici bezuvjetno štite svoje najbliže suradnike i onda kad je kompromitacija praktički već neizdržljiva. Ipak, je li tomu baš tako? I je li uopće riječ o specifično hrvatskoj karakteristici?

U spomenuta bi dva primjera taj potencijalno neodgovorni zaštitnik bio premijer i šef SDP-a Zoran Milanović. S drugim važnim strankama u najmanju ruku nije bolje stanje, a s nekima je i gore. HNS je lani forsirao Radimira Čačića kao prvog potpredsjednika vlade, sve dok nije osuđen na zatvor zbog izazivanja prometne nesreće, mada se znalo da je rizik od presude izuzetno visok.

O HDZ-u ne trebamo trošiti puno riječi; prisjetimo se tek posljednjih slučajeva, npr. kako je premijerka Jadranka Kosor štitila tadašnjeg ministra Božidara Kalmetu, bez obzira na brojne moguće inkriminacije.

Sindrom malene zemlje

S druge strane, Šiber drži kako takvo povjerenje ne smijemo promatrati ni posve skeptično, jer povjerenja danas kronično nedostaje. On upozorava na druge eventualne probleme: jesu li političari i stranke svjesni što žele i mogu, kad preuzimaju vlast? I znaju li što će poduzeti kad se počnu događati teškoće, kad voda počne ulaziti u brod na mjestima koja se ne mogu unaprijed locirati?im metodama i motivima zaštite smo razgovarali s Ivanom Šiberom, profesor emeritus Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, a koji se bavi političkom psihologijom. On je mišljenja kako treba voditi računa o činjenici da je Hrvatska vrlo malena zemlja pri čemu se teže formiraju novi društveni krugovi u tim područjima javnih djelatnosti: „Malo nas je, nije lako naći odgovarajuće suradnike, pa nije lako ni prekidati kontakte".

Naš sugovornik istaknuo je slučaj bivše ministrice zaštite okoliša Mirele Holy, koja po njemu objedinjuje poštene i kvalitetne nakane s lošom procjenom šireg političkog konteksta u koji je zašla.

Indikativni slučaj Holy

Čuli smo još i da ne treba inzistirati na stavu kako su u politici stvari crno-bijele, kao niti u životu općenito, jer inače lako zapadnemo u moralizatorsku klopku. No, koliko god politika u opisanoj vrsti odnosa bila praktična te interesno uvjetovana, moramo sačuvati neke društvene vrijednosti u prvom planu i ne smetati ih s uma.ala je da ulazi u zonu sukoba, samim tim što vodi sektor zaštite prirode, a državi očajnički treba energija, o drugom da ne pričamo. Ubrzo je otišla, zbog nekog banalnog povoda", nastavlja Ivan Šiber uz napomenu da ne brani nasuprotna stajališta o pitanju zaštite prirode. Štoviše, dodat će da je za moralni krah SDP-a u slučaju Holy svakako kriva stranka, a nipošto sama ministrica. Ali, on upozorava kako funkcionira politika na razini kontakta među ljudima koji su izloženi raznim objektivnim pritiscima, ne tek individualnim slabostima poput npr. lakomosti ili pretjeranog straha.

Sociolog politike Dragan Bagić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra da problemi nastaju već od činjenice da naša politika funkcionira po načelu izrazito personaliziranih pozicija. Netko je nositelj moći svojim imenom i to je vid osobnog političkog kapitala.

Političari i sami podržavaju trend

S druge strane, treba razumjeti i revoltirani narod koji očekuje pravdu, no kojim se često dade manipulirati tendencioznim vijestima.Tako je bilo upravo s Kalmetom, gdje baš on znači sigurnost stranke u jednom većem gradu i ostatak vodstva ga se ne usuđuje dovoditi u pitanje", podsjeća Bagić. Druga dimenzija kompleksa jest ona formalno-pravna: „Previše je afera, neke traju desetljećima, a premalo je epiloga. Često se čini da je nešto podmetanje i često doista jest. Niti stranački šefovi nemaju dovoljno prostora za procjenu u nekim slučajevima".

Ovakva situacija kao u Hrvatskoj, po Draganu je Bagiću najgora jer imamo sve više sumnji na sve više političara, a hod pravosuđa kroz nagomilanu prljavštinu ipak nije svakim danom sigurniji i kvalitetniji. Prijeti nam realna opasnost od lakomislenog svođenja svih pod isti osuđujući nazivnik, što definitivno nije dobro rješenje. „A ono što je najgore pritom", zaključuje ovaj sociolog politike, „jest povođenje samih političara za takvim trendom, jer se i oni sve radije nabacuju aferama radi političke borbe, umjesto idejama".

Parohijalna kultura ovisnosti

U proteklom razdoblju navodnog razvoja demokracije izgleda kako je razvijen sustav koji umnogome negira nominalnu vladavinu naroda, nego pogoduje mnogim suprotnim interesima. Prije svega uskim, partikularnim interesima oko materijalne koristi i zadržavanja stečenog utjecaja.

Tome uvelike pridonose i mediji koji navijački zauzimaju strane uz pojedine interesne grupacije, doslovce sluđujući javnost proturječnim glasinama pa vlada dojam kako je "kod političara sve moguće", što god mediji objavili.

Šiber primjećuje da takav ambijent nadalje privlači takve pojedince, što moramo osvješćivati u društvu, a ne rješavati paušalno. Trebamo razvoj demokratskog društvenog ambijenta, u skladu s najvišim javnim interesom. „Živimo u parohijalnoj političkoj kulturi međusobne, izravne ovisnosti ljudi, gdje su rodbinstva i kumstva presudna. To nije građanska kultura gdje vrijediš koliko napraviš, premda i jedan Obama itekako vuče dug prema stotinama bliskih suradnika, čim dođe na čelo Amerike pa ih postavlja za veleposlanike. Ali, moramo znati i da sve ubuduće ovisi najviše o nama", zaključuje Šiber.