Preminula Vesna Parun
Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća.
To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti, a još je uvijek aktivna. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.
Vesna Parun počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu "Pramaljeće", napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu "Anđeo čuvar". Slijedi pjesma "Zov" objavljena 1938. godine u časopisu "Sjeme", glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, piše dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.
Njene pjesme je na poljski prevela Łucja Danielewska u antologiji i u knjizi Morska roza: wiersze, 1998. godine.
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
Otišle su ruke nevinije od naših
Kada vas napusti netko blizak po peru i osoba koju ste poznavali onda se tuga zavuče u dubinu duše i ispuni tijelo svom svojom težinom. Kišni je dan, prohladan, tmuran nad Kvarnerom se južina protegla i uvukla u kosti, tuga ima svoju ogromnu težinu kao ovaj jesenji dan što odnosi lišće s kestenovih grana i pokislih ulica riječkog Korza.
Riječka je Ura zakucala tužnim prizvukom žaleći za Vesninim rukama koje su bile nevinije od mnogih drugih. Šećući pokraj Rječine zagledam se u list koji je nizvodno plutao k plavetnilu mora, u daljini su se galebovi nadvili nad ’kamovljevim kipom’. Mirisala je kava iz obližnje kavane Kontinental. - Na trenutak zastanem i naslonim se na obližnju ogradu mosta. 25.studeni, 2010. nikad nije bio studeniji u mom srcu. - Niz nalivpero se spuštala ’’suza’’, danas nije lako ispisivati sjećanja na najveću pjesnikinju hrvatske kulture. Napustila nas je najveća poetesa, napustila nas je naša draga Vesna Parun u 89. godini života.
Nadvila se praznina nad Lijepom Našom, danas šute ptice, biljke i ljudi, šute tmurni oblaci. Nad Stubičkim toplicama kiša je ispisivala jednu tužnu priču, pjesničku priču jedne sudbine koja se prečesto ponavlja u životu.
Vesna Parun u svojoj je intimnoj tišini, izolaciji i samoći, skromno stvarala vrhunsku književnost kroz liričnost dječjeg, ljubavnog, pejzažnog i satiričnog stiha. Mnogi smo se odgajali na njenim prelijepim dječjim stihovima, divili se njenoj ljubavnoj, pejzažnoj i satiričnoj poetici. Vesna je bila primjer principijelnosti, nikada se nije htjela poviti i klanjati nikakvim strukturama u politici ili kulturi. Buntovnica čarobnih riječi koju su mnogi voljeli a rijetki prezirali. Bila je samosvojna, snažna iako je život nije previše mazio, znala je nositi svoju patnju, svoj životni i pjesnički križ u vremenu sazrijevanja i u vremenu borbe za svoje književno dostojanstvo. Velike njene vrijednosti koje je ćutila i nosila u svojem staračkom krhkom tijelu, do posljednjeg daha i dana cijelu je sebe podarila književnosti neiscrpno stvarajući svoje pjesme kako bi nas njima razveseljavala.
Lako je danas hvalospjeviti o Vesni Parun, o njenom vrhunskom pjesništvu tugaljiti, žaliti i suosjećati, a gdje su bila ’’gospoda’’ u njenim najtežim danima kada je teško bolesna preživljavala svoje dane u malenoj sobici na otoku Krku zatrpana svojim osobnim stvarima, najdragocjenijim knjigama koje je stvarala godinama, sve je to stalo u 10-setak crnih vreća, sav njen život, imovina (knjige), složena je u tim vrećama u tri kvadrata malenoj sobici.
- Gdje su onda bila ta velika ’’gospoda’’ uvaženih institucija kada je ostavljena na nemilost i milost opakoj bolesti i nerazumijevanju krčkog osoblja dok je molećivo tražila pomoć i premještaj u drugu zdravstvenu ustanovu. Gdje su bila uvažena ’’gospoda’’, koja danas suosjećaju i javno izražavaju sućut da će njezinim odlaskom ostati praznina u suvremenoj hrvatskoj kulturi. Zar onda nisu znali da Vesna Parun posjeduje te književne vrijednosti ?
Lakše je danas suosjećati s velikom pjesnikinjom kada pjesnikinje više nema. Pametovati, mudrovati i šablonski žaliti, te od pjesničke legende stvarati legendu. Vesne Parun više nema među nama i sama pomisao da ona neće proturječiti njihovim riječima daje im institucijalnu moć. Lako je sada pametovati i pričati o Vesninom životu i stvaralaštvu, zar je potrebno prvo umrijeti da bi nadživjeli postojanje koje ste proživjeli u patnji, zar mislite da je Vesna sama izabrala ’’otpadničku’’ izolaciju iz naše kulture.
Zavaravamo se ’’gospodo’’, jer život je satkan od ljudske pohlepe kojima se hrane narcisoidni klaunovi suosjećajući samo svojstvenu patnju, zatvarajući oči nad tuđim sudbinama.
Vesna Parun ponosno je nosila svoj križ sudbine i svoje osobine, gajeći vrijednosti koje je zdušno i nesebičnost nosila davajući ih drugima. Ona je poklanjala i ostavljala cijelu sebe u pjesmama, jedino je pjesma ono što je ona u životu imala. Od svoje prve knjige objavljene 1947. Zore i vihori, do legendarnih zbirka Crna maslina, Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru, Sto soneta, te bezbroj dječjih Patka Zlatka... i satiričnih knjiga Kurcomlat... Vesna Parun je snažno i emocionalno proživljavala svaki stih, duboka misao, prožeta kroz pejzažnu, ljubavnu i socijalnu liriku, intimnistička ispovijest prožeta dubokom osjećajnom izražajnosti simbolika je Vesninog pjesništva. Slobodni ali i vezani stih, muzikalnost, ritam protežu se od ljubavne lirike do dječjih knjiga koje je znala sama oslikati. Satirični pristup kroz brojne aforizme i erotiku vjerodostojno su oslikavale pravo stanje društva u kojem je Vesna živjela. Bavila se prevođenjem radeći i pišući neumorno knjige do posljednjeg životnog trena.
Otišla je kako je i živjela mirno, tiho, skromno, uveliko satkana u svojem pjesništvu uvijek iznova Vesna će nas podsjećati na životnu oholost i pohlepu ljudskog bića, na pjesničke tlapnje koje proživljavaju istinski pjesnici. Povijest bi trebala biti učiteljica života, ali očito nije, jer lako je sada postavljati spomen ploče, spomenike, nazivati ulice kad više nema naše najveće hrvatske poetese Vesne Parun. Najedanput dobrota koja se skrivala svih ovih godinama počela je izvirati iz najviših institucija koje su za vrijeme Vesninog života ostale ’’uspavane’’, nedorečene, ’’poluslijepe’’... očito im je Vesnina prisutnost smetala ili njena rječita iskrenost od koje su svi pomalo zazirali i s kojom se nisu htjeli susretati. Sada im prepuštamo i ostavljamo vrijeme da se iskupe za životne propust jer Vesnine pjesme već su odavno dokučile vremensku besmrtnost .
pjesnik Valerio Orlić, Rijeka
Novi komentar