Američka diplomacija na Balkanu, od Dejtonskog sporazuma u Bosni 1995. do proglašenja kosovske neovisnosti 2008. godine nikada nije slijedila ideju prekrajanja međunarodnih granica zemalja koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Umjesto da predlaže mijenjanje granica, Washington je uvijek htio pomoći u rješavanju etničkih problema instrumentima demokracije. Na praktičnoj razini, pregovori vođeni uz posredovanje SAD-a, bili su dovoljno komplicirani i bez pregovaranja o nacionalnim granicama. Na pregovorima o Ohridskom sporazumu u kojima su sudjelovali i Europska unija i SAD, a kojim je spriječen etnički građanski rat u Makedoniji, pregovaračke strane ni u jednom trenutku nisu ozbiljno razmatrale mogućnost teritorijalnog odvajanja kao rješenje prijepora. Štoviše, Ohridski sporazum kao temeljno načelo postavlja tvrdnju kako "nema teritorijalnih rješenja za etnička pitanja."

Najviše se takvoj vrsti rješavanja problema SAD približio prihvaćanjem postojanja dva entiteta u Bosni i Hercegovini -  Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine - U Dejtonskom sporazumu. Separacija stvorena na tom elementu Dejtonskog sporazuma je samo nastavila promovirati etničke podjele i stvorila potrebu za eksternim uplitanjem u unutarnje poslove BiH.

Koncept privlačan nacionalistima i rasistima

Na žalost, svako malo nekome opet padne na pamet ideja o promjenama granica kao rješenju etničkih prijepora. Zadnji prijedlog koji Prištini očito nije baš mrzak je da se sjever Kosova iznad rijeke Ibra gdje živi veliki broj Srba trampi za komadić Preševske doline na jugu Srbije gdje živi veliki broj Abanaca. To bi, kao, trebalo Kosovu i Srbiji omogućiti da krenu dalje na putu prema članstvu u Europsku uniju.

Takva razmjena teritorija je vrlo loša ideja. Prekrajanje nacionalnih granica da bi se riješili etnički prijepori je praksa koja se koristila u kolonijalnoj eri s ciljem stvaranja velikih etnički čistih područja. Taj koncept se sviđa nacionalistima i sadrži u sebi popriličnu dozu rasizma. On je u prošlosti malo pridonio sprečavanju etničkih tenzija i teško da će to moći i sada.

Što je sa Srbima koji žive u drugim dijelovima Kosova? Što sa Srbima koji žive u Preševskoj dolini? I Abancima koji žive na svom imanju na sjeveru Kosova?

U interesu Rusije

Kosovsko-srbijanska razmjena teritorija bi stoga vrlo vjerojatno stvorila samo još veću nestabilnost u regiji. Ako ta opcija prođe, Srbija i Republika Srpska će gotovo pa sigurno početi tražiti druge razmjene teritorija.

Drugi razlog za oprez prema ovoj opciji su stalni napori Rusije za destabiliziranje ove regije. S obzirom na sklonost Beograda Moskvi i ruske napore da posije neslogu na Balkanu, ideja prekrajanja granica se odlično uklapa u rusku strategiju potkopavanja demokracije i stabilnosti u regiji. Prekrajanje granica na Balkanu bi, osim toga, bilo u skladu s ruskim akcijama u Gruziji i Ukrajini.

Trumpova administracija je pak, na žalost, toliko zabavljena sama sobom ovih dana da je postpuno odsutna u rješavanju važnih europskih pitanja. Republikanske vlade nikada nisu pokazivale puno interesa za Balkan, a Trumpova još manje. John Bolton, aktualni nacionalni savjetnik za sigurnost, je - nigdje drugdje nego u Kijevu - prije nekoliko dana izjavio da se SAD ne bi protivio teritorijalnoj razmjeni Kosova i Srbije.

Demokracija kao spajalica

Crtanje novih granica na kartama uvijek izgleda kao jednostavno rješenje. Ali ono to nije. Pojavit će se problemi oko Srba koji će ostati građani Kosova i Albanaca koji će i dalje nastaviti živjeti na teritoriju Srbije. Bit će problematično i izjednačavanje vrijednosti teritorija. Kosovo će vjerojatno tražiti potpuno priznanje svoje suverenosti i odvajanja od Srbije prije nego što se postigne bilo kakav dogovor. Mora biti riješeno i pitanje srpskog pristupa povijesnim spomenicima na Kosovu. Pregovori oko ovih tema će biti vrlo teški i nema garancije da će biti uspješni.

Odluka o odstupanju od demokratskih načela ravnopravnosti državljanstva pri rješavanju etničkih napetosti i pribjegavanje alternativnom konceptu teritorijalnog odvajanja etničkih grupa bit će fundamentalni rez u uspješnim međunarodnim naporima za zaustavljanje i sprečavanje ratova na Balkanu od 1995. do 2008.

Poboljšanje etničkih odnosa u regiji primjenom načela demokracije - pravne jednakosti, jednakosti šansi i jednakog tretmana građana - možda iziskuje više vremena i napora. Ali dugoročno gledano je tim sredstvima postignuta ravnopravnost građana i puno bolje i stabilnije rješenje etničkih napetosti na Balkanu od prekrajanja granica.