« Televizija
objavljeno prije 8 godina i 5 mjeseci
RECENZIJA

„Pravi detektiv“, od serije godine do razočaranja godine

Teško je popisati sva neodgovorena pitanja, sve lažne tragove, bespotrebne likove i epizode, sve mistifikacije i lažno intelektualiziranje koje razotkriva posljednja epizoda

Krenulo je sjajno, no ...
Krenulo je sjajno, no ... (Arhiva)
Više o

recenzija

,

serija

,

True Detective

,

Pravi detektiv

Činilo se da malo što može nadmašiti euforiju koja je pratila posljednju sezonu, a osobitu posljednju epizodu „Breaking Bada", no onda je došao „Pravi detektiv". Iako prikazivan tek na HBO-u koji kod nas ipak ima ograničen doseg, gledanost serije o dvojici detektiva koji tijekom gotovo dva deseteljeća istražuju seriju morbidnih ubojstava žena u Louisiani bila je iznimno velika.

Činilo se da baš svi gledaju „True Detective", a već nakon pilota serija je stekla status božanstva. Prva epizoda impresionirala je manje bizarnim ubojstvom koje će pokrenuti priču, a više impostacijom glavnih likova, klasičnog američkog ne odveć bistrog ali poštenog policajca Martyja Harta (Woody Harrelson) te inspektora izvan svih kanona, načitanog i elokventnog, osobnom katastrofom nagriženog i egzistencijalistički zgađenog Rustyja Cohlea (Matthew McConaughey) koji nas je zasipao bujicama pretencioznih, ali u kontekstu policijske istrage ritualnih ubojstava povezanih s kultovima, religijama i lokalnim moćnicima, zapravo neobično začudnih i zabavnih monologa o moralnom kolapsu civilizacije ispunjenih velikim mislima i pomalo douglasadamsovskim metaforama poput: „Sve je to jedan geto. Golema kanalizacija u svemiru" ili „Ljudska je svijest tragična posljedica evolucije". 

Zahvaljujući fantastičnim vizualima Adama Arkapawa, zavodljivim pejzažima močvarnog područja Louisiane sustavno prikazane kao države u kojoj sunce nikada ne izlazi, atmosferičnoj glazbenoj kulisi koju je producirao T Bone Burnett te izvanserijskoj inspiraciji dvojice glavnih glumaca „Pravi detektiv" činio se kao siguran novi televizijski klasik

I bilo je to tako sve do pete epizode, a onda je sa svakom sljedećom epizodom dojam počela blijediti da bi se doslovno strmoglavila u finalu, jednoj od najlošijih zadnjih epizoda u povijesti, ako govorimo o iole respektabilnim serijama. Finalu koje je posve upropastilo sav dotadašnji trud te razotkrilo Nica Pizzolatta kao zapravo  poprilično nemuštog i neodgovornog scenarista.

Teško je popisati sva neodgovorena pitanja, sve lažne tragove, bespotrebne likove i epizode, sve mistifikacije i lažno intelektualiziranje koje razotkriva posljednja epizoda pa se neću niti truditi, uostalom internetski forumi ionako su ih prepuni, no doista fascinira lakoća s kojom je Pizzolatto ovako intelektualno pretencioznu i narativno kompliciranu seriju sveo na rutinsko otkriće serijskog ubojice iz susjedstva dostojno trećerazrednog horora s iskompleksiranim, ružnim luđakom iz susjedstva koji ima kompleks majke, banalnog križanca Normana Batesa i Jamea Gumba iz „Kad jaganjci utihnu".

Cijeli tekst o seriji „Pravi detektiv" možete pročitati na filmskom portalu Nemilosrdni gadovi.

17.03.2014. 12:24:00
Novi komentar
nužno
nužno