Sandra Roelofs, supruga gruzijskog predsjednika Mihaila Saakašvilija, podrijetlom   Nizozemka, ekskluzivno za Metro govori o sukobu između Gruzije i Rusije koji je početkom kolovoza eskalirao u rat.

‘Postoji nada da će dvije zemlje u budućnosti živjeti u miru’, kaže prva dama Gruzije. Iako od 1996. živi u Gruziji, Roelofs je gruzijsko državljanstvo stekla tek početkom ove godine.

• Kako se sada osjećate? Tijekom nedavnog nastupa na televiziji doimali ste se vrlo uznemirenom.

- Zar vas to čudi? Doživjeli smo vojnu invaziju i dva tjedna bili izloženi oružanim napadima. Žalosno je što neki kažu da je do toga došlo našom greškom. Srećom, takvi su u manjini. Većina ljudi shvaća što se 8. kolovoza dogodilo u Gruziji i zna povijesnu podlogu tog sukoba.

• Kakva je bila vaša prva reakcija kada ste saznali da niste dobrodošli na pokop nizozemskog snimatelja Stana Storimansa koji je poginuo u Goriju?

- Očekivala sam takvu reakciju, poštujem želju njegove obitelji i razumijem je. Imao je 39 godina kao i ja, te dvoje djece, i živio je životom punim opasnosti baš kao moj suprug i ja. I kao ljudsko biće i kao državljanka Nizozemske njegovu sam smrt doživjela kao veliku tragediju. Vrlo je bolno što se to dogodilo u zemlji koju toliko volim.

• Gdje sada živite?

- Na nekoliko lokacija u Tbilisiju, ali uvijek na sigurnom.

• Imate dva sina, Eduarda i Nikoloza. Jesu li oni svjesni rata?

-  Mlađemu su tek tri godine pa, nasreću, ne razumije što se zbiva, ali puno vremena provodi u zatvorenom. Stariji sin ima 13 godina i pomno prati sve ovo  preko televizije, interneta i onoga što čuje od rođaka. Smatram kako je ipak premlad da bih mu dopustila posjete izbjegličkim kampovima.

Stanje je teško i ljudi su često vrlo frustrirani, umorni, puni negativnih emocija. Smatram da bi se tinejdžer teško nosio s time. Vjerojatno ću mu dopustiti da se pridruži igrama i sportskim aktivnostima koje organiziramo za djecu od šest do 15 godina.

‘Priča idealista’ - autobiografija intelektualke koja tečno govori šest jezikaSandra Elisabeth Roelofs rođena je 23. prosinca 1968. u Terneuzenu, u Nizozemskoj. Gruzijsko državljanstvo stekla je u siječnju 2008. i sada ima dvojno državljanstvo. Diplomirala je na Insitutu za strane jezike u Bruxellesu i Međunarodnom institutu za ljudska prava u Strasbourgu. Mihaila Sakaašvilija je upoznala 1933. na tečaju o ljudskim pravima u Strasbourgu, a kasnije te godine preselila se u New York gdje je radila na Sveučilištu Columbia i u jednoj nizozemskoj pravničkoj tvrtki. Par se 1996. vratio u Tbilisi, gdje je Roelofs radila za Međunarodni odbor Crvenog križa i u nizozemskom konzulatu. Od 1990. do 2003. bila je gost lektor na Sveučilištu u Tbilisiju, radeći i na doktorskoj tezi o lingvističkim aspektima francuskog jezika u Belgiji. Osim nizozemskog, govori francuski, engleski, njemački i ruski jezik. Usto, tvrdi se da tečno govori gruzijski. Godine 2005. objavila je autobiografsku knjigu ‘Priča idealista’. Sandra Roelofs i Mihail Saakašvili imaju dva sina, Eduarda i Nikoloza. 

• Kako sada izgleda vaš dan?

- Nastojim provoditi dane što je moguće normalnije. Pokušavam se baviti sportom, opuštati se, pa čak i dovoljno spavati. To je bitno kako bih mogla pratiti i podržavati naporni program pružanja humanitarne pomoći desecima tisuća izbjeglica u Tbilisiju. Posjećujem izbjegličke kampove, razgovaram s ljudima, organiziram podjelu madraca, hladnjaka, obroka i provjeravam stižu li sve te stvari upravo do onih kojima su potrebne. Organiziramo i aktivnosti za mlade.

U kampove nikada ne dolazim praznih ruku, uvijek nešto donesem, makar samo male poklone za djecu. U suradnji s raznim vladinim tijelima, parlamentarnim zastupnicima i humanitarnim organizacijama, sada skrbimo o sto od pet stotina izbjegličkih kampova. Izmjenjujemo također iskustva i ideje o tome kako poboljšati pružanje pomoći.

• Koji su razmjeri stradanja u Gruziji?

- Preživjeli smo dvotjednu vojnu invaziju koja je pogodila sve regije. Mnogi su  dijelovi infrastrukture uništeni, opljačkani ili srušeni, uključujući vojne objekte, ali i gospodarske poput željezničkih pruga, luka, farmi te privatnu imovinu. I emocionalno je sve to teško podnijeti, no ponosna sam što je gruzijski narod brzo podigao glavu. Oplakavši mrtve, otresli su sa sebe prašinu, vratili se svojim kućama i krenuli u obnovu. Politička potpora međunarodne zajednice učinila je Gruziju samo još jačom.

• Na koji ste način mogli pomoći suprugu u tim kriznim trenucima?

- Jednostavno tako da budem tu, ne očekujući da dođe na vrijeme kući i posveti svu pažnju obitelji. Zvuči paradoksalno, no mi smo oboje u mislima već otišli nekoliko koraka dalje i nadamo se da ćemo na ovaj ili onaj način obnoviti normalne odnose sa sjevernim susjedom.

U početku će biti teško, no to je dio procesa oplakivanja. Mi ekonomski ovisimo o Rusiji, a naše dvije zemlje vežu i snažne emocionalne veze. Mnoge su generacije odgojene na istim dječjim pjesmicama, knjigama, idolima, praznicima, istoj hrani... Takvo što stvara veze koje ovakav sukob ne može jednostavno izbrisati. Upravo zbog toga i postoji nada u mirnu budućnost.

• Možete li preko svoje karitativne zaklade Soco pomoći izbjeglicama u Guziji?

- Naravno. Moja zaklada fokusira se na majke s malom djecom, a mnoge su od njih sada u izbjeglištvu, smještene po školama, starim zgradama... Treba im pokrivača, lijekova, dječje hrane i mnogo pažnje.

• Prije desetak dana ruski su tenkovi već bili gotovo u predgrađima Tbilisija. Kako vam je bilo u tim trenucima?

- Bojala sam se, ali istodobno odbijala povjerovati da će ruska vojska ići tako daleko u trenutku kad je Gruzija već danima isticala bijelu zastavu i pozivala na prekid vatre.

• Što ćete prvo učiniti nakon što se ruska vojska doista povuče iz Gruzije?

- Najprije ću provjeriti je li i posljednji ruski vojnik doista otišao, ima li minskih polja, zaostalih kasetnih bombi te je li voda za piće zatrovana. Ne bi bilo prvi put.