U Sjevernoatlantskom savezu sve dobiva svoju skraćenicu. Postrojbe, misije, činovi, sve je - baš kao i sam NATO - poznato po akronimu. Najnoviji glasi: VJTF, u punoj dužini Very High Readiness Joint Task Force. Budući da malo kome pada napamet da izgovara čitavu konstrukciju, već se udomaćio naziv spearhead - vrh koplja.

Jedan general novu postrojbu naziva Porscheom u voznom parku Saveza. Iza jezičnih igrarija stoji plan skovan prošle jeseni: u slučaju posebno visokih napetosti NATO će biti u stanju da u najkraćem roku rasporedi 5.000 vojnika na vanjske granice Saveza. Jasno je da se tu misli na istočne granice, one prema Rusiji. To bi trebao biti odgovor na ono što Zapad naziva „agresivnom vanjskom politikom" Moskve.

Njemačka na čelu kolone

Nove postrojbe tek poprimaju oblik. Njemačka, Nizozemska i Norveška su spremne formirati prvevrhove koplja, njihove vojske čekaju da iz ministarstava obrane dobiju detalje o brojnosti i konceptu VJTF. Zapovjedni štab čitavih postrojba nalazi se u zapadnonjemačkom Münsteru, dok središnje mjesto zauzima bataljun motorizirane pješadije 371 iz Saske. Unatoč tome, u borbenu odlučnost Berlina i dalje se sumnja. Zapadni mediji to čine otvoreno, dok se po briselskim hodnicima to može čuti samo potiho. Takav imidž Berlin je zaradio nakon suzdržanosti pri zapadnom bombardiranju Libije kojim je svrgnut Gadafi. Osim toga, one borbeno spremnije u Sjevernoatlantskom savezu često živcira njemačko shvaćanje demokracije - odnosno to što Bundestag mora odobriti svako slanje vojske u misije.

Aktualni vrh koplja nije prva NATO-ova postrojba za brza djelovanja. Ali do sada je Savez trpio posljedice nećkanja brojnih članica da svoje elitne postrojbe stave u funkciju Saveza u odgovarajućem broju. Sada su zbog krize u Ukrajini prilike drukčije. No ove postrojbe, naravno, nisu definirane kao postrojbe za plašenje Rusije nego zaodvraćanje potencijalnih agresora. Sjedinjene Američke Države već na temelju bilateralnih sporazuma imaju nekoliko stotina vojnika u zemljama istočne Europe. Svoje brze vojnike sprema i Velika Britanija.Volker Rühe predsjedava komisijom njemačkog parlamenta čiji je zadatak pomirivanje zahtjeva NATO-a i njemačke parlamentarne demokracije. On ne vidi problem: „Parlament odlučuje, makar i po ubrzanom postupku ako treba." Međutim vojni stručnjak Karl-Heinz Kamp iz Savezne akademije za sigurnost nije tako siguran. On vjeruje da ćemo na djelu imati „postrojbu za brza djelovanja i sporu politiku".

Pogled na istok

Krajem siječnja počinju vježbe tijekom kojih će časnici i planeri na računalima simulirati pokret vojnika. Krajem travnja slijedi i prava vježba - koliko brzo postrojbe mogu krenuti i stići na odredište? NATO za sada nije definirao točnu brzinu, spominju se 48 ili 72 sata od podizanja uzbune pa do pune borbene spremnosti na granici. Ovdje deviza glasi: što brže - to bolje.

Troškovi čitavog poduhvata još nisu izračunati. Zapovjedne točke i male baze u ciljnim područjima iznose oko deset posto čitavih troškova i trebali bi se financirati iz zajedničke blagajne. Ostatak plaćaju države koje i šalju vojnike. Potpuno u skladu s nepisanim pravilom NATO-a: „Tko puca, taj plaća". Doduše plaća i onaj tko samo ide da, bez ispaljenog metka, zastraši potencijalnog agresora.Na ljeto će onda biti izveden i prvi probni pokret postrojbi. Najveći problem već se nazire - transport opreme i vozila do potencijalnog bojišta. Transportnih zrakoplova nema dovoljno, a željeznica više ne raspolaže s dovoljno teških teretnih vagona kao u vremenima Hladnog rata. Kada vojnici ipak nekako stignu na cilj, dočekat će ih spremne zalihe streljiva, hrane, teške opreme kao i četrdesetak časnika, prije svega stručnjaka za logistiku i komunikaciju. Ukupno bi trebalo biti šest ovakvih baza - u tri baltičke zemlje, Poljskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj.