Europski sud u Luksemburugu proglasio je nevažećim pravila o čuvanju podataka zbog kako se obrazlaže, "miješanja širokih razmjera posebno u područja osnovnih prava - poštovanja privatnog života i zaštite podataka osobnog karaktera, bez ograničenja na neophodan minimum".

Presuda u Luksemburgu nije mogla biti jasnija: pohranjivanje komunikacijskih podatka koje se vrši bez povoda, prejako ulazi u privatnost građana Europske unije (EU), naveli su suci. Oni su time ukinuli pravilo iz 2006. po kojem su zemlje članice EU-a bile obavezne pohranjivati podatke građana najmanje šest mjeseci - podatke kao što su tko s kim i koliko dugo telefonira ili koliko je e-mailova razmijenila neka osoba. Tim pravilom zakonodavca su "prekoračene granice", navodi se u obrazloženju presude. Tužbu protiv ovih pravila podnijela je jedna irska organizacija koja se bori za građanska prava, vlada austrijske savezne države Koruške i više tisuća Austrijanaca. Njihov je argument bio da ova pohrana podatak nije primjerena.

Kontroverzna tema

Ne radi se o nadgledanju građana već suzbijanjuju zločina, argumentiraju istodobno zagovornici pohranjivanja osobnih podataka: "Bez preventivnog pohranjivanja podataka se umanjuje mogućnost razjašnjavanja krivičnih dijela", rekao je zastupnik stranke Demokršćana, (CDU), Patrick Sensburg. On je naveo primjere dječje pornografije, brutalna ubojstva, terorističke napade, kao primjere koji su dokaz za neophodnost pohranjivanja podataka. Međutim, stvarna korist koja se dobiva pohranjivanjem podataka, a koja se koristi u svrhu kaznenog gonjenja, nije poznata.

U Njemačkoj je pohranjivanje podataka već duže vremena kontroverzna tema. Tako se prije nekoliko tjedana o tome u Bundestagu vodila oštra diskusija. Političar iz redova stranke Zeleni, Konstantin von Notz, je ovo preventivno pohranjivanje podataka građana ocijenio kao „nepotrebno i bez mjere". Jan Korte, zamjenik kluba poslanika njemačke Ljevice još se dramatičnije izrazio: "Riječ je o totalnom protokoliranju komunikacije među ljudima s ciljem da stvaranja jednog transparentnog građana".

Sudovi ujedinjeni u sumnjama

Njemački Savezni ustavni sud u Karlsruheu je 2010. zastupao sličnu argumentaciju kao i Europski sud i time ukinuo njemački zakon iz 2008. kojim se za pohranjivanje podataka građana predviđa rok od šest mjeseci. Od tada u Njemačkoj više ništa nije regulirano- dakle ne zna se koliko dugo telekomunikacijske kompanije moraju pohranjivati podatke građana. Njemačka međutim nije jedina zemlja u kojoj smjernice iz Bruxellesa stvaraju probleme: u Češkoj i Rumunjskoj su dotični zakoni u prošlosti također proglašeni neustavnim.

On smatra da se mora pronaći europska regulativa s obzirom da teroristi i osobe koje se bave organiziranim kriminalom globalno djeluju. Moraju se međutim kako ističe, u obzir uzeti razne kulture i pravosudne tradicije zemalja članica: "Naravno da postoji razlika. Nije isto ako potječete iz kulture kao što je njemačka u kojoj postoje visoki pravni standardi i neovisno pravosuđe, ili iz zemalja gdje imate poredak kao što je u Mađarskoj, gdje to nije zajamčeno u svakom pogledu, " kaže Jochum.

Političar iz redova Kršćansko socijalna unije, (CSU) Hans-Peter Uhl smatra da je nakon presude u Luksemburgu sada neophodno u Njemačkoj što je moguće prije usvojiti odgovarajući zakon. On bi kako navodi, mogao zamisliti da se promijene neki detalji, kao što je primjerice, dužina razdoblja u kojem se podaci pohranjuju, tko im smije imati pristup te da se razjasni trebaju li osobe, čiji se podaci pohranjuju, o tome biti obavještene.

"Neusvajanje zakona bi bilo potpuno pogrešno", kaže Uhl. On polazi od toga da će se demokršćanske stranke vrlo brzo usuglasiti sa svojim koalicijskim partnerom, Socijaldemokratskom strankom. Pravni stručnjak Georg Jochum također misli da je moguće pronaći mjere i pravila s kojom bi bio suglasan i Savezni ustavni sud. Glavna točka za njega je način ophođenja prema tim podacima: "Dakle, smije li Savezni ured za kriminalistiku jednostavno pogledati šta je pohranjeno ili to mora odlučiti sudac?" Kako ja, kao osoba čiji se podaci provjeravaju mogu provjeriti u koje svrhe se to čini i te mogu li, u slučaju zlouporabe, tražiti odštetu? Sve to su pitanja, koje bi njemačko zakonodavstvo moralo uzeti u obzir", dodaje on.