Dubrovački slikar Stjepko Mamić (i ne zaboravimo - pomorski kapetan) kontinuirano izlaže svoj specifični,vrlo osobeni opus, slijedeći mapu svjetskih galerija i muzeja, reprezentirajući se vrlo kvalitetno i odgovorno,pobirući pohvale i pozitivne kritike.

Naravno, nazočan je i na marketinškom planu, gdje mnogi mediji gotovo sustavno prate njegov uspješni pohod izvješćujući o brojnim samostalnim i skupnim izložbama, doista, diljem svijeta.

Zanimljiva je njegova životna priča, kako uspješan pomorac postaje uspješni umjetnik i sada, u ovim vremenima, koja se stalno nazivaju kriznima.

Za ovu prigodu promišljanja o slikarstvu Stjepka Mamića odabrao sam seriju, niz slika u kombiniranoj tehnici s motivima riba, jata riba i ostalih morskih bića, neposredno ispod svijetleće površine na kojoj se ljulja čamac, s kojeg visi mreža ili pak motiv s dna.

Mamićeve ribe okarakterizirane se snažnim, blještavim kolorom, čudnolike anatomije , u igri, u nekom magičnom kolopletu gibanja koreografije podmorja, gdje raznolikabića odaju dojam uigranog i rasplesanog baletnog ansambla i to s jedinstvenim i neponovljivim repertoarom.

Svaki oblik života u tom teatru podmorja ima svoj strogo određeni izgled ( koji pripada samo njemu i čini ga baš takvim, različitim od drugih) i nositelj je življenja u moru, i u dubini i u plićini.

Koliko je puta kapetan Mamić stajao u sumrak ili usred toplog dana na tko zna sve kojim širinama i promatrao ogromnost i nemjerljivost mora koje je odavalo dojam plavog stakla, posve mirnog, nepokretnog.

Koliko je puta slikar Stjepko Mamić razmišljao o motivima iznad kojih klizi njegov brod na putu prema udaljenoj luci i tko zna koliko je puta pomislio, eh, da mi je sada vidjeti i doživjeti taj svijet ispod trbuha broda.

I evo ga, konstruirajući svijet podmorja, slikar se prisjeća svih onih detalja i putovanja koje je obavljao kapetan ploveći od početka do kraja, preko svih mora.

Danas su posjetitelji impresionirani njegovim viđenjem čarobnog podmorja u kojem suvereno vlada izraziti kolor, harmonija, mir, tišina, a ribe se kreću u ritmu.

To slikanje, ne predubokog mora, jer I s dna se može opaziti, rekli bi, može se gotovo dodirnuti svjetlost na površini i udahnuti zrak, tih nekoliko desetaka metara dubine u kome caruju boje a prostiru se iznad mračnih i tamnolikih dubina u kojem žive bića koja se jedva mogu i zamisliti, dakle, ta nevelika dubina omiljeni je motiv slikara Stjepka Mamića u kojem on vješto i rafinirano pronalazi privlačnost u motivima koji su za mnoge tek samo svakodnevni.

Slikarstvo Stjepka Mamića počiva na vlastitom iskustvu i sjedinjenosti vlastita uma i tijela s umjetnosti, uz neskriveni talent i eruptivnu mogućnost stvaranja .

Stjepko Mamić ostvario je vrlo kompleksan opus, koji je nedvojbeno ponajprije označen impresivnim kolorom, s motivikom koja umjetnika okružuje praktično cijeli život.

Slikar rado koristi razne formate i srednje i veće, u kojima se rasprostire njegovo more, tajnovite dubine i tko zna kakva sve bića i oblici života.

Njegove slike odaju optimizam, skoro da ga možemo opipati, osjetiti.

Pa čak i kada promatramo površinu mora, stojeći na dnu, ne osjećamo pritisak silne vode, ta svjetlost s površine omogućuje nam disati.

Serija slika s motivima podmorja više je nego uspješni ciklus slikara Stjepka Mamića, precizno zaokružen i jasno definiran.