U povijesti Bosne i Hercegovine dva su velegrada odigrala presudnu ulogu: Istanbul i Beč. Odande su slane vojske Osmanskog carstva i Habsburške monarhije koje su stoljećima držale ovu zemlju, ali i cijeli Balkan pod svojom političkom i kulturnom dominacijom. Nije stoga ni čudno što su ovi gradovi ušli u narodne pjesme ili poslovice. Malo tko ne zna danas fraze poput „bečke škole", sintagme koja u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku simbolizira lijepo ponašanje i uglađene manire.

Stoljećima, a posebno od 19. vijeka, Beč je za stanovnike Balkana u kulturnom smislu bio grad uzor. U ovome gradu školovala se i stasavala nekadašnja elita južnoslavenskih prostora. Ovdje su se upoznavale nove ideje koje su okončanjem studija i povratkom prenošene u domovinu. Podugačak je spisak onih intelektualaca iz redova bosanskohercegovačkih i balkanskih naroda koji su barem jedan dio svoga života i stvaranja proveli u gradu na lijepom, plavom Dunavu.

Prvi doktor i doktorica znanosti

Još prije austrougarske okupacije 1878. Beč je bio mjesto obrazovanja znamenitih Bosanaca i Hercegovaca. Najranije veze s katoličkom Austrijom i Bečom uspostavili su još za osmanskoga vremena bosanski franjevci. U Beču je tako davne 1836. godine fra Petar Marešić (u nekim izvorima i Marešević) iz Kreševa završio studij medicine. Time je Marešić bio drugi najstariji diplomirani liječnik u povijesti Bosne i Hercegovine. Beč je u to vrijeme za pojedine istaknute Bosance i Hercegovce bio i utočište od progona osmanske vlasti.

Tako je ovdje svoj posljednji smiraj našao franjevac, prosvjetitelj, pisac i autor prvog neformalnog ustava u povijesti BiH Ivan Franjo Jukić. Svojim zalaganjem za veća prava kršćanskih stanovnika Bosne Jukić je na sebe navukao bijes osmanskog upravitelja Omer-paše Latasa 1851. godine. Slijedi njegov bijeg iz Bosne prvo u Italiju, zatim u Đakovo, a 1856. doći će u Beč na liječenje. Jukić, koji slovi kao jedan od gorljivih zastupnika bosanske narodne svijesti prije nacionalnog buđenja bh. Hrvata, umire u Beču 1857. sa svega 38 godina života. Sahranjen je u kolektivnoj grobnici na pitoresknom bečkom groblju St. Marx, u samoj blizini Mozartova groba.

Iako su austrougarskom okupacijom 1878. posebno nezadovoljni bili bosanskohercegovački muslimani i pravoslavci, odnos prema Austro-Ugarskoj i Beču se mijenja, naročito poslije dolaska na vlast Benjamina Kállaya koji provođenjem probosanske politike na svoju stranu pridobiva posebno Bošnjake.

Tako pojedini dobrostojeći zemljoposjednici i trgovci počinju svoju djecu slati na školovanje u carsku prijestolnicu Beč stvarajući time prvu generaciju proeuropske bosanskohercegovačke intelektualne elite. Za ovaj period vezan je i kuriozitet da su prva doktorica i prvi doktor znanosti iz Bosne i Hercegovine svoje doktorske teze obranili upravo na Sveučilištu u Beču. Safvet-beg Bašagić, bošnjački pjesnik, orijentalist i političar te otac tzv. bošnjačke renesanse na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, na bečkom je Sveučilištu 1909. obranio tezu „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti".

O prvoj doktorici znanosti iz BiH Mariji Kon danas javnost malo zna. Kćerka austrijskih židova koji su se doselili u BiH nakon austrougarske okupacije studirala je od 1912. godine germanistiku i slavistiku na Sveučilištu u Beču. 1916. Konova je ovdje obranila tezu o njemačkom pjesništvu Petra Preradovića, a 1950. godine bila je jedna od osnivačica sarajevske germanistike te radila kao prevoditeljica.

Integrativna snaga Beča

Intelektualni utjecaj carske prijestolnice na južnoslavenske zemlje nije slučajnost, objašnjava povjesničar sa Sveučilišta u Tübingenu Carl Bethke: „Beč je posebno u 19. stoljeću imao jaku integrativnu ulogu u okviru Monarhije. Pored cara Franje Josipa, koji je bio jak integrativni faktor, Beč u kulturnom, znanstvenom i umjetničkom smislu postaje svjetska metropola", objašnjava Bethke. I pored dosta konzervativnog političkog okvira, Beč je upravo u ovim oblastima iznjedrio niz modernih mislilaca i pokreta. Uz to, Habsburška Monarhija je u 19. stoljeću bila antipod nacionalnim državama koje su se upravo u to vrijeme formirale u Europi. „Dok je stvaranje nacionalne države u pravilu bilo povezano s centralizmom, u Dunavskoj monarhiji se istovremeno provodila decentralizacija i to na vrlo asimetričnom principu: ugarska polovica težila je nacionalnoj državi, a austrijska je bila arhipelag kulturno različitih krunskih zemalja", kaže nam ovaj povjesničar.

No, u Beč se s južnoslavenskih prostora po znanje dolazilo i ranije. Jedna od možda najinteresantnijih ličnosti 16. stoljeća koja djeluje na bečkom dvoru je Slovenac Benedikt Kuripečič (Benedict Curipeschitz). Rodom iz Štajerske ovaj habsburški diplomat autor je jednog od najranijih putopisa po Bosni i Srbiji iz godine 1530.

Njegovi radovi iz astronomije i statike udarili su temelje modernoj znanosti: znameniti hrvatski matematičar i fizičar Ruđer Bošković, rodom iz Dubrovnika, boravio je u dva navrata u Beču: od 1756. do 1760. te 1763. godine. Ovdje je Bošković 1758. dovršio jedno od svojih kapitalnih djela „Philosophiae naturalis theoria" (Teorija filozofije prirode) koje se smatra pretečom kasnijih istraživanja na području atomske fizike.

Kolijevka lingvistike

Inspirirani buđenjem južnoslavenske ideje, u Beču se 1850. godine sastaju neki od vodećih srpskih i hrvatskih intelektualaca te postižu poznati Bečki dogovor o zajedničkome jeziku Srba i Hrvata. Inače, na polju južnoslavenske lingvistike Sveučilište u Beču dugo je vrijedio za najrespektabilniju znanstvenu instituciju: osnivač bečke Slavistike je Slovenac Franc Miklošič, a ovdje su djelovali i znameniti hrvatski slavisti Vatroslav Jagić i Josip Hamm.

Do dana današnjega Beč je ostao magnet za akademske elite s prostora bivše Jugoslavije. Studenti iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine čine danas jednu od najzastupljenijih stranih studentskih zajednica u glavnome austrijskom gradu. Samo iz BiH trenutno u Austriji studira preko 3.300 studenata. Za razliku od ranijeg vremena, većina njih odlučuje se ovaj put svoju profesionalnu karijeru i život nastaviti u Beču ili zapadnoj Europi.