Proteklo razdoblje razoružavanja i smanjenja izdataka za obranu u Europi je najbolje sažela povjerenica za vanjsku politiku Europske unije Kaja Kalas: "Koliko nam je važna naša obrana, vidi se po tome koliko u nju ulažemo. A u posljednjih deset godina nije nam bila baš jako važna." Estonska političarka je i dodala kako još od 1945. nismo bili svjedoci tolike prekretnice u čitavoj svjetskoj politici. A to znači i da je za EU krajnji čas djelovati.

U takozvanoj Bijeloj knjizi o obrambenoj sposobnosti EU-a se stavlja točka lijepoj, ali očito beznadno naivnoj vjeri nakon sloma SSSR kako je Rusija prijatelj, čak i mogući saveznik Europe. "Ako Rusiji bude dopušteno da ostvari svoje ciljeve u Ukrajini, njezine teritorijalne ambicije će se nastaviti širiti. Rusija će ostati temeljna prijetnja sigurnosti Europe na duži rok."

U najkraćem vremenu, već do 2030. Unija treba postati mnogo sposobnija za obranu. Ta godina nije određena slučajno, jer po procjenama više europskih obavještajnih službi bi već do tada ova vlada Rusije veoma lako mogla staviti na kušnju i obavezu međusobne podrške među članicama NATO saveza.

A Rusija nije jedina prijetnja: tu je i sve agresivnija Kina, stanje na Bliskom istoku i kad je riječ o Siriji i u Pojasu Gaze, a onda su tu i opasnosti nove vrste kao što su hibridne prijetnje, cyber napadi i sabotaže na infrastrukturi.

„Naših papira se nitko ne boji"

Europljani su se već pokazali kako lijepo pričaju i pišu mnogo papira i studija, ali od papira se neće uplašiti niti Putin, niti bilo tko drugi tko Europi ne želi dobro, upozorava europski povjerenik za obranu Andrius Kubilius. Kako bi povećala obrambenu sposobnost, Europska komisija definira ključna područja gdje bi stanje trebalo hitno popraviti: to je osim protuzračne i proturaketne obrane, razvoj topničkih sustava i bespilotnih letjelica, a na vojnim vježbama se uvijek iznova pokazalo kako europskim snagama nedostaje i banalnih stvari kao što su kapaciteti uopće dovesti vojnike do područja aktivnosti.

Bez obzira na inicijative i pojedine višenacionalne jedinice, u tako kratkom roku ne može biti riječi o formiranju nekakve „europske vojske": države članice su i dalje te koje drže konce u svojim rukama kad je riječ o obrani. No svakako se treba više dogovarati i koordinirati kako bi se postojeći resursi koristili što učinkovitije. Na prvom mjestu je tu zajednički razvoj oružanih sustava, ali i proizvodnja, a onda i prodaja na tržištu. Usprkos članstvu u NATO-u, još je mnogo različitosti u arsenalima članica Unije i tu se hitno mora raditi na tome da međusobno postanu kompatibilni.

Slavlje europskih proizvođača oružja

Sve će to koštati goleme iznose i predsjednica Europske Ursula von der Leyen je još  prije dva tjedna predočila plan ReArm-Europe gdje se sljedećih godina predviđa mobilizacija 800 milijardi eura za sigurnost Unije. Tu bi onda bio dopušten i državni deficit članica do 1,5 posto njihovog bruto domaćeg proizvoda, što bi činilo vojni izdatak i do 650 milijardi eura. Dodatnih 150 milijardi eura bi Unija svojim članicama ponudila povoljnim kreditima.

EK ne želi da to bude blagoslov za američke i strane vojne koncerne: nabava je dozvoljena samo od tvrtki koje su smještene u EU ili ako je najmanje 65 posto dijelova iz Europe. Ne čudi što je Udruga zrakoplovne, sigurnosne i obrambene industrije Europe oduševljena ovom inicijativom Europske komisije. Kako ističu, njima nije samo važan iznos o kojem se tu radi, nego i perspektiva kako bi bili u stanju i proširiti svoje kapacitete.

Dodatni uvjet potpore jest poticanje prije svega zajedničke vojne nabave različitih država članica EU, ali su tu obuhvaćeni i partneri gdje nije samo Norveška, nego i Ukrajina. Jer i u ovom dokumentu EK je jedan od ključnih ciljeva daljnja vojna potpora Ukrajini. Za tu zemlju se predviđa takozvana „strategija ježa" s dovoljno oštrim bodljama da postane neprobavljiva za napadača.

Ukrajina je Europa, SAD su „snažan partner"

Ukrajina će i dalje ostati na prvoj liniji europske sigurnosne i obrambene politike, stoji u Bijeloj knjizi. Ona je već i sad „središnje mjesto gdje će se vidjeti kako izgleda novi svjetski poredak". A osim ovog uključivanja Ukrajine u opremanje Europe su tu i predviđene konkretne pošiljke kao što je dva milijuna topničkih granata godišnje ili sustava protuzračne obrane.

Plan Europske komisije o obrani Europe naravno da ne zaboravlja NATO: sad samo preko tog saveza je tu onda i Velika Britanija, ozbiljna vojna sila koja sad također teži što boljoj suradnji s Unijom u pitanju obrane. A onda su tu i Sjedinjene Američke Države i zahtjeve ovog američkog predsjednika da se Europljani više moraju brinuti za vlastitu sigurnost donekle razumije i europski povjerenik za obranu Kubilius: „450 milijuna građana Europske unije ne bi se trebali oslanjati na 340 milijuna Amerikanaca kako bi se obranili od 140 milijuna Rusa koji ne mogu pobijediti 38 milijuna Ukrajinaca."

Barem kad je riječ o konvencionalnom oružju i iako se Sjedinjene Države nazivaju „tradicionalno snažnim partnerom", jasno je kako ova Bijela kuća želi smanjiti svoju ulogu kao „glavnog jamca sigurnosti" Europe. Ali kad je riječ o suradnji u pitanju sigurnosti, Europska unija je svakako spremna i na suradnju sa zemljama izvan NATO-a kao što je na primjer Indija.

Opet i ideja euroobveznica

Frakcija Pučana u Europskom parlamentu većinom pozdravlja Bijelu knjigu, ali ima i prigovora ostalih skupina. Liberalna frakcija Renew je smatra „nedovoljno ambicioznom" i misli kako bi se Europska unija trebala što prije potpuno osloniti na svoje obrambene sposobnosti.

I eurozastupnica Zelenih Hannah Neumann traži „pravu stratešku neovisnost" i u financiranju. Tu ona opet poteže pitanje euroobveznica, dakle vrijednosnica za čiju bi vrijednost jamčile baš sve članice Unije.