Jesam li dobro odlučila? Možda sam trebala drugim putem... Ima li ovo smisla? Što bi bilo da se to desilo u nekim drugim okolnostima, da li bih ispravno reagirala? Možda sve ovo nije za mene... A opet, možda nisam u pravu? 

...

Biti znatiželjan, kritičan ili analitičan nije štetan način promišljanja svijeta oko i unutar sebe, no pretjerivanje i gotovo opsesivno razmišljanje može biti skliska padina u negativni prostor mentalnog zdravlja. Prostorna instalacija Jelene Kovačev sačinjena od žičanih struktura različitih debljina čini materijalizirani tok misli kojima autorica poziva promatrača da uđe u njezin um.

Čak i bezvremenska diva Josipa Lisac pjeva Danas sam luda, ne znam što hoću, ali kada takvo stanje postane učestalo, predstavlja mentalnu poteškoću zbog koje osoba sama sebe sprječava u daljnjem djelovanju, otežava donošenje odluka te reducira kreativnost. Pretjerano ili predugo razmišljanje o nečemu čiji je uzrok često briga, anksioznost i pritisak okoline, u svojoj srži predstavlja opsesivno-kompulzivno ponašanje koje se kroz ambijentalnu instalaciju prenosi kaotičnim, nervoznim plesom materijala zatočenim u zatvorenoj strukturi. Oprečnost ispunjenosti prostora i njegove istovremene praznine reprezentira preopterećenost uma mislima koje, unatoč nizu ponuđenih rješenja i otvorenih mogućnosti, prigušuju vlastite sposobnosti i blokiraju djelovanje. Upravo se iz navedenog razloga ovakvo stanje naziva analizom paralize. Potencijalnu soluciju možemo pronaći u theravāda budizmu kroz izraz sati koji znači održavati svijest o stvarnosti, gdje se osjetilne percepcije shvaćaju kao iluzije te čime se može uvidjeti prava priroda fenomena. Možda se upravo u ovom slučaju, kroz rastvaranje granica i preslikavanje unutarnjeg psihološkog svijeta u fizičku sferu života, upućuje na razvijanje svjesnosti kako bi se um nosio s mislima i emocijama na trezniji, objektivniji i nepristraniji način. A opet, možda i ne? (predgovor, Sara Mikelić)