Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) bivšeg predsjednika tzv. SAO Krajine Gorana Hadžića, posljednjeg haaškoga bjegunca koji je uhićen u srijedu na Fruškoj gori u Srbiji, optužio je 2004. godine u 14 točaka optužnice za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnog prava i običaja počinjene ubojstvima stotina i progonom tisuća Hrvata s okupiranih područja Hrvatske tijekom Domovinskog rata, te za niz drugih zločina.

Hadžića (52) tereti se da je bio sudionik udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio da se činjenjem zločina nasilno i trajno uklone Hrvati i drugo nesrpsko stanovništvo s jedne trećine hrvatskog teritorija koji su pod okupacijom držali pobunjeni Srbi uz pomoć Beograda. Konačni cilj pothvata bio je formiranje velike Srbije.

Sudionici pothvata, predvođenog bivšim jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, bili su vođe pobunjenih Srba poput Milana Martića, osuđenog u Haagu na 35 godina zatvora, kao i Miloševićevi suradnici - prvi ljudi srbijanskog SDB-a Jovica Stanišić i Franko Simatović te vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj kojima se upravo sudi u Haagu za zločine u Hrvatskoj, zatim vođa srpskih paravojnih snaga, ubijeni Željko Ražnjatović Arkan čije su snage operirale po Hrvatskoj i BiH te srpski policijski general Radovan Stojičić.

Uz njih u pothvatu su prema haaškom tužiteljstvu sudjelovali i pripadnici JNA, srpske Teritorijalne obrane u Hrvatskoj, lokalnih policijskih snaga te MUP-a Srbije, srpskih paravojnih skupina, političari iz Srbije i Crne Gore te srpski političari iz Hrvatske i BiH koji u optužnici nisu imenovani.

Hadžićev doprinos udruženom zločinačkom pothvatu bio je osmišljavanje politike progona, kao i sudjelovanje i poticanje na zločine, te osobno sudjelovanje u nekima od njih.

Tereti ga se za progon počinjen ubojstvima više stotina hrvatskih i drugih nesrpskih civila, uključujući žene i starije osobe u Dalju, Dalj Planini, Erdutu, Erdut Planini, Klisi, Lovasu, Grabovcu i Vukovaru u Hrvatskoj, dugotrajno zatočenje više stotina hrvatskih i drugih nesrpskih civila u zatočeničkim objektima u Hrvatskoj i Srbiji u neljudskim uvjetima, stalno mučenje, batinanje i ubijanje zatočenih, njihov prisilni rad.

Tereti ga se i za uvođenje niza restriktivnih i diskriminatornih mjera protiv hrvatskog i drugog nesrpskog civilnog stanovništva, njihovo zlostavljanje i pljačkanje, izgon desetina tisuća ljudi, uključujući 20.000 stanovnika Vukovara, 5.000 stanovnika Iloka i 2.500 stanovnika Erduta.

Hadžića se tereti i za uništavanje i pljačku kuća i druge imovine te kulturne i povijesne baštine.

Među ubojstvima za koje se tereti su pokolj na Ovčari, niz ubojstava zatočenika u Dalju, prisiljavanje zatočenih Hrvata na hod kroz minsko polje u Lovasu pri čemu je dio stradao od mina a dio ubijen jer su srpske snage na njih pucale, kontinuirano ubijanje Hrvata i drugih Srba u zloglasnom centru za obuku TO-a u Erdutu.

Hadžića se tereti i za zatočenje i mučenja Hrvata u logorima Stajićevu, Begejcima, te u Zrenjaninu, Sremskoj Mitrovici i Šidu, svih na području Srbije, te u nizu zatočeničkih objekata na okupiranim područjima Hrvatske.

Hadžić je prije rata radio kao skladištar VUPIK-ova pogona u Pačetinu, a njegov uspon u hijerarhiji pobunjenih hrvatskih Srba započeo je u lipnju 1990. kada je izabran za predsjednika SDS-a za Vukovar, a ubrzo nakon toga postao je član Glavnog odbora i Izvršnog odbora SDS-a u Kninu te potpredsjednik Regionalnog odbora SDS-a za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem u Pakracu.

U lipnju 1991. postao je vršitelj dužnosti predsjednika vlade samoproglašene "Srpske autonomne oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema", odnosno tzv. SAO SBZS, a ubrzo nakon toga ta je funkcija formalizirana i on je postao predsjednik vlade SAO SBZS.

U veljači 1992. Hadžić je izabran za predsjednika tzv. RSK i tu je dužnost obavljao do prosinca 1993. godine.