Vladin nacrt izmjena Zakona o komunalnom gospodarstvu, predstavljen sredinom ovog mjeseca, trebao bi u poslovanje uslugama poput javnog prevoza ili vodoopskrbe uvesti izvjesne nove modele komercijalizacije sektora. Ukratko opisano, glavna novost bilo bi pripuštanje privatnog kapitala u to područje, a na velika vrata. Osnovni legislativni instrument takve reforme jest predviđena izmjena temeljnog vlasničkog režima komunalne infarstrukture s budućim većim prostorom za namicanje profita iz javnih servisa.

Nešto vrlo slično tome, inače, zabilježeno je i početkom ove godine kad je u javnost dospjela skica eventualnih izmjena Zakona o pomorskom dobru. Njima je pak bila zamišljena mogućnost upisa hipoteke na pomorsko dobro - luku ili plažu - za potrebe privatnih najmoprimaca. No transformacija vlasništva u komunalnom gospodarstvu cilja na još veći obuhvat resursa i kapaciteta, uz povlačenje države u zadnji plan. Privatni subjekti, a ne više samo javna tijela, postali bi tako nosioci prava i obveza na zajedničkoj infrastrukturi.

Građani moraju zadržati nadzor

Svjetska iskustva s praksama te vrste su u najmanju ruku kontroverzna, naročito kad su u pitanju veliki javni sustavi kao što su npr. željeznice ili vodovodi. Uspješni primjeri privatizacije, u pogledu društvene korisnosti, donekle se pronalaze tek na manjim poslovima, ako su okolnosti pogodne i za realizaciju biznisa i za očuvanje općih prioriteta, socijalnih i ekoloških. Ipak, raširena ekonomsko-politička kampanja za faktičnu privatizaciju javnih resursa s kraja 20. stoljeća ostavila je u svijetu dubok i prečesto dubiozan trag.

„Jasne su temeljne postavke nacrta novog zakona - privatizacija komunalnih usluga", rekao nam je Enes Ćerimagić, pravnik udruge Zelena akcija. On naglašava da su najčešći ishodi sličnih poteza u svijetu bili povećani profiti privatnih tvrtki i, s druge strane, povećani računi za građane, te smanjena kvaliteta komunalnih usluga. „Neadekvatne komunalne usluge", nastavlja Ćerimagić, „često dovode u pitanje i ostvarenje temeljnih ljudskih prava. Najočitiji primjer je pristup vodi i sanitaciji."

„Zahtjev za pružanje komunalnih usluga od strane javnih poduzeća bez stjecanja dobiti uopće ne znači da one trebaju biti besplatne. Jer, građanke i građani već plaćaju sve te usluge i zato moraju zadržati nadzor nad njima", tumači pravnik Zelene akcije, dodajući kako je potrebno stvoriti okvir za snažnu društvenu kontrolu i transparentnost javnog sektora. Izmjene zakona stoga bi morale ići u tom smjeru, kako doznajemo, a ne prema tržišnom otvaranju cjelokupnog sektora.

Širenje remunicipalizacije

Socioekonomski analitičar Toni Prug pritom uočava određeno proturječje u samim temeljima dominantnog političkog promišljanja ove problematike danas. On je za DW istaknuo kako privatni sektor i kupci njegovih proizvoda mogu realizirati efekt tržišnog natjecanja onda kad je posrijedi plasman raznih produkata iste namjene, uz dostupnost pod jednakim uvjetima. „Ali kod komunalnih usluga se, zbog karaktera proizvoda, to ne može desiti, jer npr. ne možemo ponuditi dvije vrste vode kućanstvima", kaže Prug.

U realnosti je dakle nerijetko riječ o prepuštanju osiguranog monopola u privatne ruke, nauštrb primatelja usluga i samog javnog interesa: „Sklapaju se dugogodišnji ugovori, u pravilu s lošom ili nikakvom transparentnošću, dok krajnji korisnik nema nikakav izbor niti može svojim odabirom utjecati na kvalitetu proizvoda. Stoga ne čudi što se svijetom širi remunicipalizacija dijelova javnog sektora, pa gradovi otkupljuju usluge i proizvode koji su kroz prošle privatizacije poskupjeli i čija je kvaliteta opala."

U sjeni Agrokora

Ovaj socioanalitičar s londonskog sveučilišta Queen Mary podsjetio nas je i na projekt koji prati inicijative povrata komunalnih sustava pod javno upravljanje, a koje se naročito razvijaju od prošlog desetljeća. Projekt je dostupan na internetskoj adresi www.remunicipalisation.org i koristan je pokazatelj opisanog trenda. „Jedan od poznatijih slučajeva je grad Berlin koji je nakon dugog niza godina privatizirane opskrbe 2013. vratio vodu u svoje vlasništvo", navodi Prug.

Enes Ćerimagić, međutim, uočava i specifičan politički tajming za poduzimanje tako delikatnih zakonodavnih promjena u kakve se upušta hrvatska država: „Upravo je neshvatljiva hrabrost s kojom se ovakav nacrt zakona nastoji provući u sjeni događanja oko Agrokora. Nacrt zakona koji omogućuje koncesioniranje, javna trgovačka društva, ugovorno pružanje komunalnih usluga od strane privatnih subjekata, nacrt je za drugu privatizaciju u trenutku dok još trpimo teške posljedice one prve."

Kritike iskazanih namjera vlasti u svakom slučaju ne nedostaje, pa u najmanju ruku već možemo govoriti o otvaranju javne diskusije na temu komercijalizacije i privatizacije komunalne infrastrukture i usluga. I, ako ništa drugo, za nadati se da će takva reakcija nevladinih društvenih faktora ostvariti željenu demokratizacijsku funkciju pri odlučivanju o javnim ekonomskim resursima, a ususret iskušenjima oko predočenih legislativnih smjernica.