Područje Balkana postalo je sinonim za beskrajne svađe i rascjepkanost. Mlade nacije su nastale raspadom Osmanskog carstva i Austro-Ugarske intervencijom vanjskih sila. Negativna posljedica toga bila je ne samo slab gospodarski i socijalni razvitak, nego i manjak pravih, legitimnih elita. Lokalni političari rijetko zastupaju interese određenih skupina, oni često dolaze takorekuć "niotkud" i očajnički pokušavaju učvrstiti svoju poziciju na lokalnoj sceni.

Pritom je glavni resurs potpora stranih velesila. U tom kontekstu se Rumunji pokazuju u ovoj regiji kao ispostava Francuske, Srbi i Bugari konkuriraju za naklonost "Majčice Rusije", Grci i Turci se oslanjaju na Veliku Britaniju, Hrvati i Bosanci na Austriju. Krajem Hladnog rata to područje je zacijelo imalo najveću koncentraciju granica po četvornom kilometru: između NATO-a na jugu i Varšavskog pakta na sjeveru, između nesvrstane Jugoslavije, članice EU-a Grčke i organizacije istočnoeuropskih država COMECON (Vijeće za međusobnu gospodarsku pomoć), između proruske Bugarske i Ceausescuove Rumunjske, koja se distancirala od Sovjetskog Saveza.

Albanija je jednom čak postala "klijentom" daleke Kine dok kasnije nije došla do zaključka da je kineski šef države Deng Xiaoping, kao i ranije Nikita Hruščov, izdao komunizam. Nakon toga je Albanija odlučila djelovati sama protiv cijeloga svijeta. Konflikti između geopolitičkih "sponzora" - koji su se vodili na minijaturnoj razini - tijekom povijesti su doveli do regionalnih napetosti i čak ratova. Što je bila funkcija tako apsurdne fragmentacije koja je regiju sprječavala da postane bogat zajednički gospodarski prostor? Ona je davala politički legitimitet lokalnim elitama koje su se međusobno borile.

Potpora globalnih sila je promjenjivija nego za vrijeme Hladnog rata

Promotrimo današnji EU iz ove perspektive. Čini se da rasprave između ljevice i desnice, između konzervativnih i liberala, potiskuje sudar globalnih geopolitičkih koordinata. Nacionalne elite su počele pouzdavati se u potporu globalnih sila, slično kao u slučaju Balkana u 20. stoljeću. Ali, njihova potpora danas je nestabilna i promjenjiva - za razliku od ere Hladnog rata. Distanciranje SAD od Europe u vrijeme Obame razvilo se pod Trumpom u otvoreno odbijanje. To je prisililo Francusku i Njemačku da razmotre novu europsku autonomiju na području sigurnosti. Drugi, kao Poljska, odlučno stoje iza SAD-a. Zahvaljujući američkoj potpori, Varšava se osjeća jačom kad se radi o protueuropskim pozicijama zbog kojih je Europska komisija protiv Poljske pokrenula postupak sankcija prema Članku 7. Posjet američkog predsjednika Varšavi sigurno je bio i simbolična nagrada poljskim populistima. Tako je jedna svjetska sila uključena u konflikt unutar EU-a, što dovodi do niza unutarnjih raskola. Jedan primjer toga je projekt Stevea Bannona koji želi mobilizirati "Internacionalu" protiv EU-a - na temelju američke ideologije alt-right (alternativne desnice).

Otvoreno flertanje s Putinovim imperijem

Još više šokira otvoreno ljubakanje s Putinovim imperijem. Od Italije do Estonije populističke i ekstremno desne stranke izazivaju EU tako što pokazuju svoju osobitu bliskost s Moskvom. Od Bugarske do Latvije bivši komunisti djeluju prijateljski prema Moskvi i s nostalgijom prema komunizmu. Neki se suprotstavljaju sankcijama Zapada protiv Rusije nakon aneksije Krima, drugi se nadaju jeftinom plinu ili gradnji atomskih elektrana. Neki, kao Marine le Pen u Francuskoj, Matteo Salvini u Italiji ili Volen Siderov u Bugarskoj, dobivali su novčanu pomoć iz Moskve, što je dokazano.

Američko i rusko pokroviteljstvo imaju određene sličnosti, ali se ne poklapaju potpuno. Primjerice, teško bi bilo zamisliti da bi se poljski populisti pouzdali u Putinovu potporu ili bugarski socijalisti na Trumpovu, iako te stranke razvijaju sličnu ideologiju, nesnošljivu prema strancima, konzervativnu i protekcionističku. Ali, svim političkim "klijentima" velesila jedno je zajedničko: u nastojanju da pobijede svoga europskog suparnika oni se oslanjaju na strane "sponzore". Upravo to su balkanske zemlje činile više od jednog stoljeća.

Jaki saveznici u borbi protiv "euro-birokracije"

Novi globalni igrač je Kina. Ova sila u usponu prodire u europski gospodarski prostor - ne samo jeftinom robom koja s tržišta potiskuje lokalne proizvođače, nego i agresivnim investicijama koje podupire država. Vrhunac toga je faraonski projekt Novog puta svile. Uzalud EU pokušava držati pod nadzorom ekspanziju azijskoga giganta mjerama koje bi trebale vrijediti za sve zemlje članice - jer jedinstvo EU-a je, čini se, dalje nego ikad ranije.

Nedavno je Italija odlučila pristupiti inicijativi "Belt-and-road" (Novog puta svile) - i time se usprotivila Europskoj komisiji. Prije toga je već Grčka važna gospodarska dobra prodala Kinezima, a istočna Europa želi slijediti taj primjer. Je li to samo pitanje gospodarskog pragmatizma? Ili europski političari pokušavaju kompenzirati svoju sve manju legitimnost tako što pronalaze jake saveznike u junačkoj borbi protiv "euro-birokracije"? Ranije je Europa bila središte snage u svijetu. Danas je ona nažalost rastrgana između suprotstavljenih sila i pokroviteljstava. A iz povijesti mi znamo kamo vodi "balkanizacija".

Ivajlo Dičev je kulturni antropolog iz Bugarske. Trenutno radi kao gostujući profesor u Regensburgu.