Krajem srpnja ove godine je engleski list Guardian objavio članak pod naslovom "Bill Clinton pushed 'appeasment' of Serbs after Srebrenica massacre". Novinar Julian Borger je u njemu iz javno dostupnih dokumenata Clintontove digitalne biblioteke o američkoj politici prema Bosni i Hercegovini zaključio kako su se tadašnji američki predsjednik i njegovi tim trudili zaustaviti rat u toj bivšoj jugoslavenskoj republici.

Prema Borgeru je Clinton od tadašnje bosanske vlade predvođene muslimanskim vodstvom odmah nakon genocida u Srebrenici htio zatražiti da se odrekne dijela teritorija u korist bosanskih Srba. U strateškom dokumentu naslovljenom "Endgame" se čak spominjala i mogućnost podjele po etničkoj liniji uključujući zamjenu teritorija i referendum o otcjepljenju područja koji su kontrolirali Srbi u roku od dvije do tri godine.

No ako se dokument "995-07-20A, NSC Paper re Bosnia Endgame Strategy" pažljivije pročita, može se uočiti jedan puno složeniji kontekst. Clintonovi savjetnici su pokušali prikazati s kojim se sve mjerama može ostvariti mir u BiH. Pritom upada u oči da su njihovi prijedlozi sadržavali i razmatranja opcija koje su postajale još puno ranije. Već 1993. godine je Lord David Owen, glavni europski pregovarač, predlagao puno radikalniju podjelu BiH. Je li predsjednik Clinton sam analizirao "Endgame" i procijenio da je ovaj strateški dokument dobar? To ne stoji u članku Juliana Borgera i općenito se o tome ne zna ništa. Što se, dakle, dogodilo, nakon genocida u Srebrenici, a prije pregovora u Daytonu?

Ključni dogovor u Splitu

Velika Britanija se i dalje nije htjela miješati u BiH-politiku nego je željela nastaviti pregovore nakon Srebrenice u istom stilu kao i do tada - unatoč činjenici da su se srpski napadi nastavljali, čime je mogućnost da srpske snage potpuno osvoje zemlju postajala sve izglednija, i unatoč tome što se u Bihaću nazirala nova katastrofa.

Mir nije ostvaren ustupcima koje je u svom članku spominjao Julian Borger, već konferencijom u Splitu. 22. srpnja 1995. godine su, naime, u tom gradu na jadranskoj obali, sastali predsjednik BiH Alija Izetbegović i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman te u jednoj zajedničkoj deklaraciji najavili vojnu suradnju Hrvatske i Bosne. Tom sastanku sam prisustvovao i ja, autor ove kolumne.

Hrvatska vojna ofenziva "Oluja", koja je uslijedila nakon toga (4-8. kolovoza 1995.) donijela je vojnu prekretnicu i bila je jedan od najvažnijih momenata rata u bivšoj Jugoslaviji. Hrvatska vojska je u njoj oslobodila dijelove Hrvatske koje su bili okupirali Srbi, bosanska je oslobodila područja na zapadu Bosne.

"Oluja" je okončala rat između dvije bivše jugoslavenske republike, a ne NATO. "Oluja" je razbila sve sumnje i ograde koje su međunarodna zajednica i NATO imali prema jačem interveniranju u rat - zahvaljujući "Oluji" se ratna situacija potpuno promijenila.

Europa je ostala pasivna

Za to vrijeme su se NATO, a prije svega Velika Britanija i Francuska snažno zalagali kod Billa Clintona za to da "se zaustave ove protuofenzive", s argumentom da bi one mogle ponukati "greater Serbia" da napadne s druge strane, što je američki predsjednik odbio (The Clinton Tapes, 2009, 277).

Ali s bosanskim i hrvatskim vojnim uspjesima su i ova strategija i opcije razmatranje u "Endgameu" postale izlišne. Bosanski Srbi su došli za pregovarački stol u Dayton. Mogućnost otcjepljenja "Republike Srpske" - dijela Bosne koji je u rat bio "etnički očišćen" i kojemu sada živjeli većinom Srbi - ni u jednom trenutku nije bio opcija koja se razmatrala na pregovorima u tom američkom gradu u kasno ljeto 1995.

Možemo biti zahvalni Clintonu

Koju igru igra Europa od početka ratova na Balkanu u 1990-ima moglo se već vidjeti u svibnju 1993. Tada je američki predsjednik Clinton poslao svog ministra vanjskih poslova Warrena Chrostophera u Europu kako bi tamo sa svojim europskim partnerima razmotrio razrađene planove za intervenciju. No, europski političari su reagirali odbojno i nezainteresirano.

Tek su savezništvo između Bosne i Hrvatske sklopljeno u Splitu i američka vojna potpora Hrvatima uspjeli zaustaviti rat. Možemo tadašnjem američkom predsjedniku Clintonu samo biti zahvalni da je ova dva naroda shvatio ozbiljno i pomogao im.

Appeasment? Neodrživi prigovor

Clintona sada optuživati za politiku nagodbe i popuštanja (appeasment) Srbima nakon Srebrenice graniči s izvrtanjem prošlosti. Antiamerički intonirani članak u Guardianu danas pomaže u prvom redu vječnim secesionistima kao što je srpski član predsjedništva BiH Milorad Dodik. On je promptno u izjavi koju je dao novinskoj agenciji Srna zatražio da se rehabilitira američka ideja otcjepljenja Republike Srpske.

Činjenica je da je SAD tada, kada Europa nije htjela djelovati odlučno i dosljedno, pomogao doći do mira. Sjedinjene Države se i dalje angažiraju na Zapadnom Balkanu, bez obzira na to što se inicijative poput one aktualnog posebnog izaslanika SAD-a na Kosovu Richarda Grenella mogu ocijeniti kao kratkoročne i opasne. SAD je bio i ostao jaki saveznik na Zapadnom Balkanu koji pokreće inicijative poput rezolucije američkog Senata donesene povodom 25. obljetnice genocida u Srebrenici - nešto što do sada niti jedna jedina europska zemlja nije bila u stanju.

A gdje je Europa? Europa se i dalje mora jače angažirati na Zapadnom Balkanu kako bi jačala i poticala institucije pravne države, demokraciju i ljudska prava. Članci poput onoga Juliana Borgera povratak su na stari put koji je već za vrijeme ratova na Balkanu vodio u katastrofu. Guardian bi trebao dovoljno držati do sebe da se ne upušta u ovako traljave pokušaje novog pisanja povijesti.

Christian Schwarz-Schilling je od 1982. do 1992. bio kao član CDU-a njemački savezni ministar za poštu i telekomunikacije. Iz protesta je zbog stava njemačke vlade prema ratu u Bosni i Hercegovini podnio ostavku. 2006/07 bio je Visoki predstavnik i posebni izaslanik EU-a u Bosni i Hercegovini.