Hrvatska je danas u ekonomskom pogledu izričito turistička zemlja, iako državna regulativa tome sektoru i dalje pristupa nedovoljno sistematično. Dobar i aktualan primjer je nacrt novog Zakona o ugostiteljstvu koji na problematičan način tretira manje subjekte u seoskom turizmu. U najmanju ruku, tako poručuju iz Udruge ruralnog turizma Hrvatske (URTH), istaknute po službenim zamjerkama koje su predlagaču zakona - resornom ministarstvu - upućene u netom okončanom procesu savjetovanja s javnošću. Jedna je više nego simptomatska: dotično e-savjetovanje, dakle pomoću interneta, isključivi je oblik komunikacije ministarstva sa strukovnim udrugama.

Ipak, seoskim turizmom koji po definiciji ujedinjuje turizam i poljoprivrednu proizvodnju, prema uvidu URTH-a bavi se oko tisuću poslovnih subjekata. Oni potencijalno generiraju prihod veći od milijardu kuna, ostvaruju preko pola milijuna noćenja godišnje, i izravno ili neizravno zapošljavaju preko 10 tisuća osoba. Njegov udio u cjelokupnom turističkom prometu i dalje je dosta malen pa se pokazuje da ga država zapostavlja u usporedbi s većim ugostiteljima i hotelijerima. Štoviše, iz Ministarstva turizma Republike Hrvatske je na to stavljen i naglasak prilikom obrazlaganja stajališta o primjedbama URTH-a, no u potonjoj organizaciji ne slažu se s takvim odmjeravanjem.

Zaštita velikih igrača

„Zakoni se još pišu iza zatvorenih vrata, bez sagledavanja situacije na terenu, potreba i interesa potrošača, i adekvatnih konzultacija s relevantnim strukovnim udrugama, posebno onima koje se drznu javno iznijeti svoj stav", kaže o tome voditeljica udruge Aleksandra Kuratko Pani, „te, iako postoje određeni pozitivni pomaci i ulaganja na ovom području, izostaje politička volja koja bi prepoznala njegovu važnost i omogućila razvoj, kao i ostanak ljudi na selu. Umjesto toga, seoski turizam se nastoji ograničiti radi navodne zaštite interesa hotelijera i ugostitelja, propisi se gomilaju, a izmjene koje se predlažu su neadekvatne i prespore."

Seosko-turistički poduzetnici drže kako nisu istinska konkurencija većim subjektima jer nude poseban turistički proizvod. Dok se „veliki" turizam ne uspijeva povezati s domaćim agrarom, ruralna obiteljska gazdinstva predstavljaju jedno od rijetkih preostalih uporišta održive poljoprivredne proizvodnje u tome inače poprilično upropaštenom ekonomskom sektoru u Hrvatskoj. Činjenicu da plasman domaće hrane u seoskom turizmu nerijetko izostaje zbog neadekvatnog zakonskog okvira ili poslovanja „na crno", URTH je pokušao promijeniti ciljanom sugestijom: uvjet za bavljenje tim biznisom trebao bi biti makar jedan vlastiti proizvod u ponudi tijekom čitave godine.

Socijalni i demografski učinak

Uz državni nadzor održavanja poljoprivredne proizvodnje na registriranim gazdinstvima, sektor vapi i za preciznijim te svrsishodnijim definiranjem i kategoriziranjem djelatnosti. To bi među ostalim spriječilo i neka danas uobičajena vrludanja kao što je miješanje seoskog i kontinentalnog turizma. „Naši su prijedlozi lako provodivi, no bojimo se da ni ovaj put neće biti političke volje za njihovu realizaciju jer ovakva situacija nekome očito jako dobro odgovara", iskazala nam je skepsu voditeljica URTH-a koja naposljetku skreće pozornost i na socijalni te demografski učinak u manjim, ruralnim sredinama koje posljednjih godina doživljavaju istinski egzodus.

Također, spomenimo i jednu pomalo bizarnu poteškoću koja ovom prilikom dolazi do izražaja: privatnim iznajmljivačima u turizmu ubuduće bi se onemogućilo posluživanje ručka i večere vlastitim gostima s noćenjem. To umnogome neprincipijelno ograničava njihov razvoj, a smišljeno je kao sredstvo protiv onih koji zlorabe seosko-turistički status radi manjeg poreza. „Posrijedi je nezgrapan način da se zaštiti kvaliteta i da se suzbije zloupotreba statusa iza kojeg se često krije veći restoranski biznis, a ne samo posluživanje vlastitih gostiju u formi pansiona", rekao nam je o tome Ivo Kunst, ekonomski analitičar iz Instituta za turizam u Zagrebu.

Hrvatskoj se turizam više - događa

Kunst smatra da nakana predlagača zakona koji bi najesen, ako prođe saborsku proceduru, mogao stupiti na snagu, nije izravno preferiranje određene veće poduzetničke frakcije: „Gotovo uvijek radi se o tome da zapravo jedan segment ostaje u sjeni, jer mu se ne posvećuje dostatna pažnja. Kao što sam i ranije kazao, nama u Hrvatskoj turizam se više događa, negoli smo za njega sami zaslužni, ekonomsko-politički. A naročito se događa onaj na moru. Na kontinentu, pak, ili u niši seosko-turističkoj, ništa se ne može popraviti preko noći. Pritom svaka promjena u smjeru protekcije nečega ili nekoga, znači - ako izraz nije pretežak - šikaniranje nečeg ili nekog drugog."

Ovaj stručnjak složit će se da nastojanja za sistematizacijom sektora imaju smisla, ukoliko je ukupni cilj kvalitetno zaokružen. „No i URTH je očito nedovoljno jak", njegov je dojam, „da bi ga ministarstvo ozbiljno poslušalo. Nažalost, politika se povodi za velikim brojevima, ne nalazeći vremena za nejake koje treba štititi." U konačnici, Ivo Kunst poručuje da Zakon o ugostiteljstvu ionako nije taj kojim se odnosi mogu dalekosežnije korigirati. Seoskom turizmu su potrebne određene dodatne centralne atrakcije i dominantni interesi u ponudi, te klasteriranje ponuđača, no i to će biti neostvarivo ukoliko mu država uskoro ne izađe ususret raznim olakšavajućim mjerama.