Odlazak u vječnost Roberta Bobbyja Fischera, bivšeg svjetskog prvaka u šahu, odlazak je čovjeka koji je obilježio šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, štoviše bio je autentični znak toga vremena.

Iako nije bio najbolji igrač u povijesti šaha, bio je najveća zvijezda ove igre svih vremena. To se dogodilo zahvaljujući činjenici da je sportu pristupao na bombastičan, američki način. Kasnije se na podjednako bombastičan način gotovo odrekao svoje domovine i okrenuo joj leđa, a ona ga je nastojala uništiti raznim obavještajno-političkim smicalicama.

Na vrhuncu karijere bio je simbol ove države u hladnoratovskoj konstelaciji, jer je sam,  bez ičije pomoći, pobjeđivao u principu nepobjedive ruske velemajstore, okružene brojnim trenerima i sekundantima. Ta uloga mu se nije sviđala jer je ratovao protiv moćne ruske šahovske mašinerije kao individualac, a ne kao podanik režima. Zvali su ga u Bijelu kuću, gdje su ga Richard Nixon i Henry Kissinger poželjeli potapšati po ramenu kao borca protiv komunizma. Bobby im je rekao da nema vremena za takve stvari.

Sjećamo ga se s jednim vremenom koje se nikada neće vratiti - vremenom kada su heroji uma bili na visokoj cijeni

Osim toga, šah je u to vrijeme postao vrlo seksi, jer je Fischer bio vrlo zgodan mladić, dok je njegov nastup na pozornici i izvan nje bio svojevrsni rock’n’roll performans. Iako smo tada patili od svakojakih paranoja o posvemašnjem uništenju i kraju svijeta, razdoblje nuklearne utrke između velesila danas nam se čini gotovo labuđom pjesmom moderne civilizacije. Nadmetanje Rusa, Amera i pripadajućih im saveznika izrodilo je najveća znanstvena, kulturna i sportska dostignuća stoljeća, od kojih mnoga do danas nisu nadmašena.

Inovator šahovske igre

U to su vrijeme najveći heroji bili astronauti, svako lansiranje nove rakete bilo je vijest dana, dok su se imena šahovskih prvaka izgovarala sa strahopoštovanjem. Heroji vještine, obrazovanja i razuma bili su na kudikamo većoj cijeni nego danas. Bobby Fischer inovirao je šahovsku igru i pristup mečevima, koji su u njegovo vrijeme postali spektakli, poput boksačkih okršaja Mohammada Alija, s kojim je pak dijelio boljku podužeg jezika i kroničnu nesputanost u iznošenju vlastitih stavova.
Bobby Fissscher, Bobby Fissscher, izgovarali smo sedamdesetih godina mi djeca i naši roditelji šaptom i s nevjerojatnim respektom ime ovog svjetlokosog genija, dok su žene uzdisale za tipom koji se nad šahovskom pločom karakteristično naslanjao bradom na ruku u pozi mislioca. Danas, u vrijeme ćelavih frizura, zlatnih lanaca i 50 Centa, mnoga bi majka zakukala za zetom koji bi bio pametan, hrabar i lijep kao što je bio Bobby.  Uostalom, znate li nekim slučajem tko je danas, 25. siječnja 2008. godine, aktualni prvak svijeta u šahu?  

Dok Fischer nije stupio u glavnu ulogu, šahisti su u financijskom smislu bili zadnje rupe na svirali - igrali su uglavnom za slavu, koja se prenosila pisanim medijima, knjigama, na radiju i crno-bijelim televizijskim emisijama u kasne sate. Na Televiziji Zagreb ovakve emisije vodio je velemajstor i sveučilišni profesor Vlado Kovačević, čovjek koji je 1970. na turniru u Rovinju postao jedan od rijetkih koji je uspio pobijediti američkog genija. Nakon poraza u 30 poteza, Fischer mu je stisnuo šaku i kazao: ‘Good game’.

Legenda kazuje kako su Tigran Petrosjan i Boris Spaski prije Bobbyjevog spektakularnog probitka igrali susret za svjetskog prvaka uz nagradni fond koji je iznosio nekih pet-šest tisuća nekonvertibilnih rubalja. Za utjehu su imali brojne povlastice, socijalističko ordenje, slavu diljem Sovjetskog Saveza i KGB-ovce koji ih niti jednog trenutka nisu ispuštali iz vida.

No kada se 1972. godine Fischer počeo probijati prema svjetskom naslovu, istovremeno je poveo svojevrsnu sindikalnu borbu za prava svojih kolega: ono što je u početku bilo tretirano kao njegov ekscentrični zahtjev, kasnije je postalo pravilo, pa je tako smanjeno neprekidno dvanaestosatno ‘radno vrijeme’  prilikom velikih susreta. Zbog njega su uvedena nova pravila igre i nove teorije u šahu. Ruski velemajstori nisu smjeli rogoboriti protiv groznih uvjeta na natjecanjima, ali su zbog hrabrosti osjećali veliko poštovanje za svog američkog tovariša.

Budući da je bivša nam država nekad neobično držala do šahovske igre, Fischer je bio vezan i uz nju: na Međuzonskom turniru u Portorožu, odigranom još 1958. godine, promoviran je u najmlađeg velemajstora u povijesti. Bilo mu je tek petnaest godina, ali je već godinu ranije postao prvakom Sjedinjenih Država. Igrao je u Zagrebu, Rovinju, Herceg Novom, Beogradu, Skoplju i na Bledu.

U razdoblju najvećih uspjeha, u nekoliko je navrata boravio u Vinkovcima kod prijatelja, šahista Anđelka Bilušića Bilog. Tamo je šetao gradom, plivao Bosutom, igrao nogomet, čitao naše novine i jeo slavonske specijalitete - fiš paprikaš i kulen. Vrhunac Fischerove karijere bio je meč za naslov prvaka svijeta u Reykjaviku protiv Borisa Spaskog 1972. godine, koji je dobio rezultatom 12,5 naprama 8,5, i to nakon protestnog napuštanja jednog meča zbog nedopuštenog snimanja kamerama.

Osvojio je titulu i otišao u legendu, jer ga je nakon toga ozbiljno igranje šaha sve manje interesiralo. Tako je postavio niz ridikuloznih zahtjeva za obranu naslova koja se trebala igrati 1975. protiv izazivača Anatolija Karpova. Meč nikada nije odigran. S vremena na vrijeme bi se pojavljivao pa nestajao, što je legendu razigralo do neslućenih visina: ono što je J. D. Salinger u svijetu književnosti, Fischer je bio u svijetu sporta. Nudili su mu i puste milijune za nastupe u reklamama, ali to ga uopće nije zanimalo.

Paranoje vladale umom

Postao je gotovo svetac koji se povremeno ukazuje odabranima, pa su privilegij da ga ponovno ugledaju na djelu šahovski fanatici doživjeli tek nama ratne 1992. godine, nigdje drugdje nego na području ex-SR Jugoslavije. Kako bi dostojno posramio svoju domovinu, spetljao se s tada dežurnim svjetskim babarogama - Srbima. Stoga mu je američka vlast zaprijetila pravnim posljedicama zbog kršenja sankcija protiv države kojom je vladao Slobodan Milošević. Nakon što je (doslovce) pljunuo na pismenu prijetnju desetgodišnjim zatvorom, na Svetom Stefanu za svaki je slučaj pobijedio Spaskog u reprizi majke svih šahovskih bitaka, odnio 3,5 milijuna dolara i opet nestao na neko vrijeme.

Njegovim umom sve više su vladale paranoje svih vrsta, i s vremenom se politički profilirao u izrazitog antisemita, iako je bio Židov po majci i ocu.  Kako su mu agenti CIA-e bili za petama, nastanjivao se u Mađarskoj, Filipinima, Japanu, gdje je nekoliko sati bio uhapšen na traženje matične zemlje. Naposljetku se skrasio na Islandu, zemlji svog vječnog trijumfa, koja mu je dala novu putovnicu. Cijelo vrijeme nervirao je američke vlasti, za koje je postao nešto poput onog jadnog ‘američkog talibana’ Johna Walkera. Među ostalim i zbog izjava povodom rušenja Twinsa 2001. godine, kada je za ovaj masakr okrivio američku i izraelsku politiku prema Palestincima i Arapima.  

Po šahovnici je svirao kao Jimi Hendrix po Stratocasteru, bio je prokleto pametan, seksi, bezobrazan i jedinstven. Nije umro mlad, ali je brzo presahnuo, odmetnuvši se negdje duboko u tmine vlastite nesretne duše. Ipak, sjećat ćemo ga se onako mlađahnog, superiornog cijelom svijetu, zapadnom i istočnom bloku, Leonidu Brežnjevu, Richardu Nixonu, Georgeu Bushu i ostalim političkim figurama prohujalima u vremenu, likovima koji su svoje autoritete gradili isključivo silom i zastrašivanjem.

Sjećat ćemo ga se zajedno s jednim vremenom koje se nikada neće vratiti - vremenom kada su heroji uma bili na visokoj cijeni, a njihova se imena izgovarala s divljenjem.