Akademski slikar Duško Šibl , istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor je impresivnog opusa, 23. svibnja ove godine otvara samostalnu izložbu, retrospektivu u Muzeju grada Đurđevca.

23. svibnja predstavljate se u Muzeju grada Đurđevca s manjom retrospektivom. Radni naziv izložbe je od Figuracije do apstrakcije i natrag.Koliko djela izlažete? Koliko vremensko razdoblje pokriva retrospektiva?

-Kad sam prije godinu ili dvije bio na  otvorenju izložbe fotografija Željka Koprolčeca u Muzeju grada Đurđevca, ravnateljica Muzeja gospođa Edita Janković izrazila je želju da i ja tamo izlažem. Izložbeni prostori temeljito obnovljene zgrade Muzeja (zapravo dvorca) vrlo su impresivni kao i imena izlagača, a da ne govorim o pozamašnom katalogu od šezdesetak stranica. Tako da se izložba koju otvaramo za nekoliko dana ne može nazvati malom. I sam radni naslov govori da ću pokazati presjek radova od mog figurativnog slikarskog početka kasnih sedamdesetih prošlog stoljeća do današnje faze "eksplozivne" apstrakcije. Vrludavi put od skoro pola stoljeća, padovi, uzdizanja, pročišćavanje, stranputice i iskušenja, gotovo kao neko slikarsko hodočašće.

Čini mi se da je đurđevački stari dvorac idealno mjesto za takvu izložbu 'netrendovskog'  umjetnika poput mene.

Vi ste dugo aktivni na likovnoj sceni. Slikate u nekoliko atelijera. Dosta putujete. Možete izdvojiti ključne trenutke Vašeg slikarskog puta?

-Da odgovorim na ovo pitanje moram se vratiti u djetinjstvo i to predškolsko. Naime moja teta Vojna, mamina sestra, bila je katolikinja koja je meni, socijalističkom poganom djetetu, htjela usaditi ideju Kršćanstva. Za to joj je među ostalim poslužila knjiga ilustracija Gustavea Doréa.

Danteova Božanstvena komedija. Scene iz Pakla su me se duboko dojmile i ostavile trag u mom slikarstvu desetljećima kasnije.

U osmogodišnjoj školi me je nastavnica likovnog odgoja Mila Petričić naučila voljeti boje, a kad sam već kao odrastao mladić došao u London i vidio izložbe irskog slikara Francisa Bacona i  njemačkih slikara sa početka 20. stoljeća, pogotovo Ottoa Dixa, Georgea Grosza i Maxa Beckmanna, počeo sam ozbiljno slikati. To je bilo davne 1978.

U inozemstvu ste okruženi aktualnom likovnom produkcijom. Što mislite o njoj?

-Već sam u godinama u kojima slabo pamtim imena, pa će te mi oprostiti da će ovoj odgovor biti općenit. Nedavno sam bio u Londonu i vidio nekoliko vrlo zanimljivih izložbi umjetnika za koje prije nisam čuo ili starijih marginalaca koji su postali 'main stream' i sada izlažu u muzejima i renomiranim galerijama. Uglavnom vidim opsjednutost ekscentričnim idejama i neobičnim tehnikama i kombinacijama i vidim da se izgubila granica između raznih vidova umjetnosti - ima puno 'sinestezijskih' izložbi, radova kompjuterski printanih i slikanih, eklektičnih imitacija prošlosti, vašarskih ugođaja i velikog šarenila. 

Neki od tih umjetnika su autentični i originalni i priznajem da me se u cijelom tom cirkusu dosta toga dojmilo u pozitivnom smislu. 

Naravno da ima i "ozbiljnih" umjetnika, ali im je često važnija poruka od umjetničkog dojma, a neki se baš trude da im radovi budu nespretni i nedorečeni. Ali opet moram priznati da i tu ima sjajnih stvari i da se osjećam staromodno s mojim slikama rađenim tradicionalnim  materijalima.

Retrospektiva pokazuje Vaš široki interes i po pitanju motiva ali i likovnih tehnika.

-Upravo sam spomenuo 'tradicionalne materijale'. Dugo sam slikao samo bojama i crtao ugljenom. Kada sam počeo često putovati i brzina sušenja slike je postala faktor, prešao sam s ulja na akrilik, a onda kad se od mene očekivalo da ne packam i da budem uredan, počeo sam raditi kolaže.

Vrlo jednostavno, ali meni je to do nedavno bilo dovoljno da izrazim što želim.

Doduše posljedica i tako malih promjena u tehnici je ponekad bila i  promjena tematike i nakon dvije tri godina discipline kolaža "eksplodirao" sam u nekakvu pollockovsku apstrakciju koja se u zadnje vrijeme počela smirivati i tko zna šta će biti dalje.

Izlagat ćete u Đurđevcu nakon više svjetski poznatih umjetnika.

-Da, u malom Đurđevcu se dogodilo ' Muzejsko čudo' i među izlagačima su imena poput AndyjaWarhola  Davida Hockneya, Roya Lichensteina i Damiena Hirsta. Sve to zahvaljujući ekipi pod vodstvom ravnateljice Muzeja Edite Janković Hapavel.

Ali uz ova svjetski poznata imena izlagali su i naši renomirani umjetnici poput Nade Žiljak, Danka Friščića i Željka Koprolčeca pa tako nije sasvim nelogično da sam i ja došao na red.

Relativno često izlažete. Slikate li svaki dan?

-Izlažem gdje me žele, važno mi je da sam dobrodošao a ne nametnut od nadležnih institucija. Slikam puno i što sam stariji sve više jer s godinama su se ostali interesi   smanjili pa me rad veseli. Ne slikam baš svaki dan jer to zbog obaveza i načina života nije moguće. Na manje izložbe idem s novom produkcijom pogotovo u gradovima u kojima sam već poznat. Nema svrhe ponavljati iste poznate stvari, bar ne u javnosti. Ali kad se predstavljam novoj sredini, kao sada u Muzeju Grada Đurđevca, izlažem presjek cijelog opusa  da posjetitelji dobiju zaokruženi dojam.

U Vašem se opusu osobito ističu veći, veliki formati. Koliko je format bitan u Vašem stvaralaštvu

-Radim na raznim formatima, ali kako slikam energično i širokim i dugim potezima kista, volim velika platna, a male površine me sputavaju. Bolje rečeno - male površine su me sputavale dok sam radio samo figuraciju. Danas ih doživljavam drugačije i nekad mi paše disciplina koju mi nameću. Pogotovo od kad radim apstrakcije jer se u njima često bavim beskrajno malim i beskrajno velikim i udaljenim. Čini se pretenciozno, ali ima jedna knjiga kratkih SF priča GALAXIES LIKE GRAINS OF SAND/ GALAKSIJE KAO ZRNA PIJESKA   Briana Aldissa koja bi bi mogla biti naziv većine mojih apstrakcija. 

Što je novo u atelijeru? Pripremate li možda novu monografiju?

-Atelijer mi je pun radova, kako starih tako i novih. Nije to povezano s vanjskim pritiscima (osim ponekad) nego s unutrašnjom potrebom. Ako nekoliko dana ne radim obuzme me neki nemir i nezadovoljstvo. Jedini lijek je atelijer i slikanje. Ne planiram puno toga unaprijed jer vremena su nepredvidiva i planovi se često izjalove. Ali znam da poslije Đurđevca u srpnju slijedi Dobrinj na Krku u galeriji poznate kolekcionarke Zdenke Infeld što me posebno veseli jer kažu da je galerija prekrasna sa vrlo impresivnom kolekcijom, a osim toga je blizu naše ljetne adrese u Opatiji. Nadam se i izložbi u Karlovcu na jesen, ali o tome ću više znati poslije ljeta.

A što se monografije tiče, jednu imam i to relativno friška autorice Ive Körbler, ali u ovih nekoliko godina od njenog izlaska iz tiska, proizveo sam toliko novih i drukčijih radova da počinjem razmišljati o novoj monografiji