NATO u Europi služi „da Ruse drži vani, Amerikance unutra, a Nijemce dolje". To je rekao prvi glavni tajnik NATO-a, britanski lord Hastings Ismay, u jednom neformalnom krugu. A to se poklapalo sa široko rasprostranjenim stajalištem ranijih godina. Drugi svjetski rat koji je započela Njemačka bio je završen tek prije nekoliko godina, Sovjetski Savez je kontrolirao čitavu istočnu polovicu Europe uključujući i istočni dio Njemačke, a Amerikanci su najprije razmišljali da li Europu ponovo prepustiti samoj sebi, a time možda i još većem sovjetskom utjecaju.

Doduše, Njemačka nije dugo držana „dolje": Savezna Republika Njemačka je brzo stekla toliko povjerenje da je 1955. postala članica NATO-a, dok je DDR pristupio Varšavskom paktu kojim je vladao SSSR.

Hladni rat je sa svojom ravnotežom međusobnog zastrašivanja trajao oko 40 godina. Situacija je bila napeta, ali i stabilna. U vrijeme pregovora sa Sovjetskim Savezom o razoružanju 1988. tadašnjem američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu je bilo važno reći da je Washington uvijek vodio računa o interesima Europljana: „Na prvom mjestu je za mene očuvanje jakog i zdravog partnerstva između Sjeverne Amerike i Europe. Mi interese tog partnerstva nikada nećemo žrtvovati zbog nekakvog sporazuma sa Sovjetskim Savezom."

Novi konflikti

Godine 1989. i 1990. situacija se radikalno promijenila. Komunizam se urušio, Sovjetski Savez se raspao. Pobjedničke sile Drugog svjetskog rata su se složile s ponovnim ujedinjenjem Njemačke i da ona i tako ujedinjena bude članica NATO-a. Veliki zaokret u Europi je značio i da je za samo nekoliko godina većina bivših zemalja Varšavskog pakta kao što su Poljska, Rumunjska ili baltičke zemlje, pristupila NATO-u.

U međuvremenu se vratila situacija slična Hladnom ratu. Rusija tvrdi da se osjeća ugroženom zbog širenja NATO-a na istok, i naoružava se. To koči daljnje širenje Saveza. Gruzija i Ukrajina trenutno ne mogu gajiti velike nade da će biti primljene, jer NATO ne želi nove konflikte u vlastitoj kući.

NATO ima ionako dovoljno konflikata. Od 90-ih godina sve više se angažira izvan teritorija vlastitih članica u kriznim regijama širom svijeta. To je u Njemačkoj, zbog njezine nacionalsocijalističke prošlosti, u početku stvaralo žestoke rasprave, a sada Njemačka sudjeluje i čitavom nizu vojnih intervencija u inozemstvu, na primjer, na Balkanu i u Afganistanu.

U svojoj 70-godišnjoj povijesti NATO se samo jedan jedini put proglasio napadnutim kao savez zato što je bila napadnuta samo jedna njegova članica. Bile su to Sjedinjene Države poslije terorističkih napada od 11. rujna 2001. No, o posljedicama toga slučaja se također razvila rasprava koja je godinama stvarala podjele u NATO-u.

S Trumpom je sve drukčije

Od stupanja na dužnost predsjednika SAD-a Donalda Trumpa prije dvije godine, NATO je ponovo pod pritiskom. Trump je više puta doveo u pitanje smisao NATO-a i kolektivne obveze obrane. Godine 2018. je upitao zašto SAD mora braniti tako malu zemlju kao što je Crna Gora i tako riskirati da izbije „treći svjetski rat". Trump je uvijek optuživao prije svega Njemačku da ne uplaćuje dovoljno novca Savezu, da bi nešto kasnije malo ublažio svoje napade, ali još uvijek tvrdeći da SAD previše uplaćuje u proračun NATO-a: „NATO je važan, ali on pomaže Europi više nego nama."

Njemačka kancelarka Angela Merkel je na istom summitu odvratila da je Njemačka vrlo zahvalna NATO-u. „Ali, i Njemačka radi puno toga za NATO. Mi smo drugi po snazi kada je riječ o broju vojnika. Najveći dio naših vojnih sposobnosti je u službi NATO-a. I do danas smo vrlo angažirani u Afganistanu, i time zastupamo i interese SAD-a."

Savez „nije uklesan u kamen"

Službeni cilj NATO-a je - prema summitu iz 2014. - da svaka članica za obranu izdvaja svotu koja bi se do 2024. godine trebala  kretati prema dva posto BDP-a te zemlje. SAD je 2018. za obranu izdvojio 3,39 posto, mali broj europskih članica NATO-a je dosegao cilj od dva posto BDP-a, Njemačka - samo 1,23 posto. I najnoviji njemački proračun ne predviđa dva posto. Merkel je do 2024. obećala 1,5 posto, dok Trump traži „najmanje" dva posto. Njemački SPD, koji je u vladajućoj koaliciji, posebno koči povećanje vojnih izdataka. Njegov stručnjak za vanjsku politiku Nils Schmid je za Deutsche Welle rekao da spomenuta dva posto ne bi trebalo promatrati „kao fetiš" - „presudno je da povećavamo našu borbenu spremnost, a to činimo". Spor traje i dalje.

Glavni tajnik NATO-a je nedavno rekao: „Nije uklesano u kamen da će sjevernoatlantska veza uvijek postojati." No, ta izjava je bila više namijenjena Berlinu. Stoltenberg nadu crpi iz pogleda u prošlost: „U povijesti NATO-a smo već imali mnoge razlike u mišljenjima i uvijek smo ih nadvladavali. Jer, na kraju se svi slažemo da su Sjeverna Amerika i Europa sigurnije zajedno."