Neovisno o starosnoj dobi, podrijetlu, religiji ili stupnju obrazovanja, ljudi u načelu znaju što je dobro, a što nije. Mi ljudi imamo određene moralne dvojbe oko stvari poput ubijanja drugih ljudi, krađe ili laganja.

Puno toga upućuje na zaključak da razlikovanje dobra od zla nije samo stvar odgoja. Moralne norme doduše počivaju na tradiciji, kulturi ili religiji. Ali temelji morala su definirani već u našim genima, oni definiraju našu intuiciju, naše arhaične osjećaje.

Kako bi ljudi uopće mogli mirno živjeti jedni pored drugih, zajednice definiraju određena pravila kojih se svi onda moraju pridržavati. Tko prekrši ta pravila, taj dolazi u sukob s moralnih normama tog društva. Asocijalno ponašanje može u konačnici dovesti do isključenja iz zajednice.  

Moral ne određuje samo odgoj

Brojni evolucijski biolozi su uvjereni u to da je moral nastao neposredno s evolucijom. Već prije oko 400.000 godina, kada su tadašnji ljudi počeli zajedno loviti ili skupljati hranu, ti rani ljudi su vjerojatno u svojim zajednicama definirali i moralne norme.

"Ljudi su oduvijek živjeli socijalno, a socijalni život znači život po pravilima", kaže evolucijski biology Jürgen Bereiter-Hahn sa Sveučilišta u Frankfurtu. "U tome vidim izvorište morala - a on može izravno kreirati određenu prednost u procesu evolucije." Drugim riječima, život u zajednici olakšava preživljavanje.

Znanstveno mapiranje morala

Pitanjem izvorišta morala bavi se i znanstvena grana koja istražuje mozak. Ispitanike se pritom podliježe MRT-u (magnetna rezonantna tomografija), oni moraju riješiti različite moralne probleme, a za to vrijeme neurolozi mjere koja su područja mozga aktivna prilikom rješavanja tih zadataka. 

Istraživačka skupina okupljena oko Frederica Hoppa na University of California u Santa Barbari za potrebe jedne nove studije je dokumentirala aktivnosti mozga ukupno 64 ispitanih osoba, dok su ti ljudi bili suočeni s ukupno 120 različitih situacija iz kategorije moralno ili socijalno pogrešnog, odnosno neprimjerenog ponašanja. Na primjer, morali su odgovoriti na pitanje je li moralno ili amoralno "muljati" na nekom testu - ili je to za njih banalna stvar. Ili primjerice reći je li za njih socijalno primjereno ponašanje da se kavu pije uz pomoć žličice.

Rezultat te studije je jednoznačan: u mozgu ne postoji nešto što bi se moglo nazvati središnjim mjestom na kojem se nalazi moral. Radi se zapravo o širokom području moždanih aktivnosti u različitim regijama mozga, što na koncu konca uopće ni ne čudi s obzirom na kompleksnost postavljenih pitanja, tj. zadataka.

Olakotne okolnosti?

Ako je pitanje morala „upisano" u naše gene, odnosno ako moral ili nemoral ovise o aktivnostima našeg mozga, što to zapravo znači u praksi? Kako onda ocjenjujemo ljude koji se nekako (negativno) ističu i svjesno krše moralne norme?

To su pitanja kojima se bavi jurisdikcija. Kod osoba koje odlikuje posebno visoka doza kriminalne energije, kod iznimno agresivnih osoba i kod psihopata često se uočavaju vidna odstupanja - odnosno kod njih su određeni sektori mozga manje aktivni nego kod ostatka populacije. Psihopati su „osjećajno hladne" osobe, oni su proračunati, ne znaju ni za strah, a nemaju ni samilosti prema drugima.

No, što to odstupanje od uobičajene količine moždanih aktivnosti znači za vrednovanje njihove krivnje? Mogu li zločinci zbog svojih specifičnih moždanih aktivnosti računati na olakotne okolnosti? Zvuči pomalo bizarno, ali u pravnoj praksi je već zabilježeno nekoliko presedana.

U Italiji je tako jednom ubojici, čije se psihičke poremećaje već ranije uvažilo kao faktor za smanjenje kazne, 2009. bila "oproštena" godina dana koju je trebao provesti iza rešetaka. Skeniranjem njegovog mozga se naime otkrilo da je ubojica posjedovao specifičan genotip koji je imao nepovoljan utjecaj na psihologiju njegovog mozga, odnosno koji je bio odgovoran za njegovo agresivno ponašanje.

Sklonost agresiji

2011. je u Italiji jedna žena koja je priznala zločin, radilo se također o ubojstvu, osuđena na 20 godina zatvora - a ne na doživotnu robiju što je u stvari uobičajena kazna kod takve vrste zločina. Relativno blagu kaznu i ona je mogla zahvaliti skeniranju mozga prilikom kojeg se ustanovilo da je volumen njezine moždane mase manji od prosječne. Osim toga i ona je posjedovala jedan „rizičan" gen, koji se dovodilo u vez sa sklonošću agresivnom ponašanju.

U većini zemalja po tom pitanju još uvijek ne postoji jednoznačna pravna praksa. Odluka se donosi na temelju svakog pojedinog slučaja. Jer, ne postoji jedinstveni „obrazac" za zločinačke mozgove, mozak je kod ljudi individualan organ, te ga se zbog toga teško može uspoređivati.