Hrvatski radnici na digitalnim platformama organizirali su sredinom ovog mjeseca kratki bojkot Ubera zbog nezadovoljstva sadašnjim radnim statusom. Odmah treba reći da je najproblematičnija pritom činjenica to što im se uopće ne priznaje da su radnici. Oni su službeno također - poduzetnici. Točnije, poslovni partneri vlasnika mobitelske aplikacije, a to znači da taksi-servis Uber prema njima nema praktično nikakve radnopravne obveze dok im određuje cijenu usluge i uzima četvrtinu prihoda od svake vožnje. Povrh toga ne želi s njima ni razgovarati o eventualnim promjenama. Zbog toga su oni osnovali Sindikat radnika digitalnih platformi (SRDP) i upustili se u političku borbu za prava koja smatraju i primjerenima i nezaobilaznim.

Naravno, u svemu tome nije Uber jedini poslodavateljski subjekt koji neposrednim proizvođačima vrijednosti nameće takav čudnovat radni odnos. No jest najpoznatiji po tome i u Hrvatskoj i u svijetu. Pored njega, tu su i npr. Wolt ili Glovo, te svi ostali posjednici aplikacija u tzv. share economy, odnosno ekonomiji dijeljenja, bilo da je riječ o uslugama taksiranja ili dostave hrane, grafičkog dizajna ili turističkog smještaja, itd. U tom nereguliranom ekonomskom sektoru ne smatraju se oštećenima samo radnici, nego i država kojoj vlasnici aplikacija uskraćuju sve doprinose i poreze.

Dodatni problem s agregatorima

„Svi radnici bi trebali imati mogućnost raditi direktno za platformu, koja bi za ta prava i odgovarala. Taj pristup u skladu je sa smjerom komparativne sudske prakse u EU-u i razvojem radnog prava", rekla nam je ova savjetnica za radno i socijalno pravo najveće hrvatske sindikalne središnjice. Ono pak što prema njezinu mišljenju ne bi bilo prihvatljivo jest tzv. treći status, hibridni model kojim bi se za te radnike propisivao poseban korpus prava i obveza, a po čemu bi takvi radnici dobili tek određena radnička prava. Na istom tragu je i nedavno izglasana rezolucija Europskog parlamenta.Stoga se u RH, po uzoru na brojne zemlje koje su već prošle svoja iskušenja te vrste, upravo priprema zakonska regulacija novonastalog rastućeg sektora ekonomije dijeljenja. U ime radnika digitalnih platformi, pregovore o tome će s vladom voditi Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) koji je potaknuo osnivanje SRDP-a. „Radnicima koji rade putem digitalne platforme svakako bi trebalo omogućiti radnopravni status, tj. ostvarivanje svih prava koja oni koji u Hrvatskoj rade ostvaruju temeljem Zakona o radu i propisa iz područja socijalnog osiguranja", drži Sunčica Brnardić iz SSSH-a.

Njome se Europskoj komisiji preporuča i to da se radni odnos regulira kao oboriva pretpostavka, a gdje bi teret dokazivanja da se zapravo radi o samozaposlenoj osobi bio na platformi. „Za razliku od većine drugih zemalja u kojima platformski radnici u pravilu obavljaju rad kao samozaposlene osobe, u RH je nužno adresirati i problem tzv. agregatora tj. posredničkih firmi koje zapošljavaju radnike na platformama. Poslodavačka pozicija takvih firmi u pravilu je fiktivna, a radnici koji rade za njih često govore o nepravilnostima u poslovanju i grubim kršenjima radničkih prava", dodala je Brnardić.

Država kao glavni servis kapitala

S druge strane, on podsjeća da najliberalnije zemlje, u ekonomsko-političkom pogledu, ipak ne podnose na duži rok neregulirana, divlja tržišta. Ili barem ne u svom dvorištu, dok za ona strana koja rado kontroliraju, lako vrijedi druga priča. „No najliberalnija tržišta razvijenih zemalja su ustvari pomno regulirana", nastavlja on, „ili bi u protivnom te države gubile previše budžetskih prihoda, i bile bi slabe. Regulacija nije socijalizam, kao što mnogi površno rezoniraju. Država je glavni servis kapitala u kapitalizmu, ne njegov protivnik, i zadužena je za njegovu razvojnu dobrobit."Da se pravna materija u biti i ovom prilikom ustvari tiče klasičnog odnosa rad-kapital, ma koliko ta relacija bila zaodjevena u moderna tehnološka rješenja, smatra Luka Brkić, profesor ekonomske politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. „Nekome to danas može zvučati grubo, ali od toga se zajedničkog nazivnika ne može pobjeći, niti s tržištem može biti drugačije. Tehnologije donekle mute sliku. A čim je o tome riječ, dakle, govorimo o političkoj ekonomiji neke zemlje. Nijedna vlada se ne može izmaknuti i čekati da se sporni odnosi riješe sami od sebe", rezolutan je Brkić.

Viši standardi održive ravnoteže 

„Ako tržište izmiče toj regulaciji, ako ima previše elemenata robovlasništva ili kmetskog statusa, nema sreće ni za puniji razvoj kapitala. To znači da nije u pitanju nikakav altruizam, nego materijalni interes najjačih aktera", zaključio je Luka Brkić, uz napomenu o konkretnoj stanju s radom na digitalnim platformama. Hrvatska nema jakih uporišta u iole socijalnoj orijentaciji tržišne privrede, prema njegovu razmišljanju, a tome svjedoči i poznata neslavna statistika o rekordnim količinama rada na određeno vrijeme. To se naime odnosi na poziciju RH u komparaciji s drugim članicama Europske unije.

„Ukoliko se Hrvatska namjerava razvijati u okvirima tržišne ekonomije", uvjeren je ovaj naš sugovornik, „mora usvojiti više standarde održive ravnoteže između rada i kapitala. To posebno važi za nezaštićene radnike digitalnih platformi." U tom slučaju, valjda bi u dogledno vrijeme trebalo prestati i namicanje enormnog profita preko njihovih preopterećenih leđa koja zasad nemaju pravo ni na godišnji odmor s naknadom, niti na plaćeno zdravstveno osiguranje. Donošenje novog Zakona o radu kojim bi se prvi put reguliralo dotični sektor, očekuje se do ljeta iduće godine. Značajnu, možda i presudnu ulogu u tome imat će sindikalni predstavnici sa svojim prijedlozima i zahtjevima.