Trgovina u Kölnu tvrtke AfB (Arbeit für Menschen mit Behinderung, Posao za osobe s invaliditetom) puna je računala, prijenosnika, monitora i mobitela poznatih proizvođača, baš kao i u nekoj "normalnoj" trgovini elektronskim uređajima. Ali postoji bitna razlika: cijene su "sumnjivo" niske jer na policama nema najnovijih modela. Naime, sve to su rabljeni uređaji.

Ova tvrtka je ovlašteni Refurbished - to je pomodni izraz za pružanje šanse nešto starijim uređajima za novi život. Svi uređaji se provjeravaju na tehničku ispravnost, čiste, pomno se brišu podaci prethodnih korisnika, po potrebi se mijenja neki dio koji se troši korištenjem i tek takav, "kao nov", uređaj se nudi na prodaju - i to s jamstvom.

Zarada ovoj tvrtki s preko šestotinjak suradnika i to većinom s nekim oblikom invaliditeta zapravo nije na prvom mjestu i dio zarade odlazi humanitarnim organizacijama. Ali to je posao koji se i isplati: u petnaestak godina postojanja ove tvrtke tržište je sve više raslo. Ima i tvrtki koje posluju posve komercijalno - kao što su Swapie ili Clevertronic, jer ima mnogo dobrih argumenata za odluku za kupovinu polovnog uređaja.

"Zašto da plaćam za ono što ne trebam?"

Daniel Büchle iz te kelnske tvrtke nam objašnjava: kao prvo, tu je održivost koja je već odavno postala trend. A ako netko čak i hoće najnoviji model, u ovim problemima s lancem opskrbe ga možda ne može ni dobiti. S druge strane, upravo u doba pandemije je narasla potreba za elektroničkim uređajima zbog rada kod kuće, a naravno da je tu onda i pitanje cijene u ovo doba kad ionako sve postaje skuplje.

"Za mnoge mušterije su novi uređaji ne samo predimenzionirani, nego oni nisu ni spremni platiti za previše opcija koje uopće ne trebaju", kaže Büchle. Proizvođači takvih uređaja imaju svoju poslovnu logiku: sve brže tržištu predstavljaju nove modele, makar zapravo tehnologija uopće ne prati tu brzinu. Već odavno nema nekih korjenitih razlika između "starih" i "novih" kao što je to bilo prije valjda dvadesetak godina kad je i ekran u boji bio novina. Uglavnom se radi o detaljima i mogućnostima koje mnogi zapravo - uopće ne trebaju.

Koliko doista vrijedi moj mob?

No i takve tvrtke za obnovu uređaja znaju što se traži i što se može prodati: ako je uređaj već i u trgovini bio jeftin, rabljeni je gotovo bezvrijedan - iz čitavog niza razloga. Općenito se isplati baviti se samo uređajima starima najviše tri, četiri godina jer su u starijim i jeftinijim modelima i računalski kapaciteti peviše ograničeni za današnje aplikacije. Onda je tu i pitanje podrške i proizvođača: nudi li još nadogradnju programa i ima li dijelova. Oštećen ekran ili "probijena" baterija se vrlo često uopće ne isplate popravljati. 

Poznato ime proizvođača je također argument - spomenuti Swapie na internetu nudi samo proizvode Applea. Ali u AfB-u kažu da uspiju prodati oko dvije trećine uređaja koji im dođu, ostali se razlažu i recikliraju. Isplativost čitavog posla ovisi i o predodžbi prethodnih vlasnika koliko je njihov uređaj vrijedan. "Neki imaju osjećaj da im se nudi premalo samo da bi netko tu zaradio novac", Nejc Jakopin iz tvrtke za savjetovanje u tehnologiji A. D. Little. Jer nije lako prihvatiti činjenicu što je netko platio tko zna koliko da bi imao najnoviji model, ali da već u veoma dogledno vrijeme ta vrijednost padne na dvocifreni iznos. 

No i tim vlasnicima ide na ruku što tržište rabljenim uređajima raste: to znači i da vrijednost sporije pada, a tako se onda donekle isplati opet i kupiti vrhunski model. Tržište je već toliko veliko da se i neke tvrtke koje se bave obnavljanjem bave samo određenim segmentom tržišta. To mogu biti elektronički uređaji koji su bili u leasingu, dakle gdje su i vlasnici još uvijek tvrtke, i takvi uređaji u pravilu imaju i vlastiti ciklus života.

Tek dobra namjera EU-a

AfB pak surađuje s tvrtkom koja distribuira profesionalnu IT opremu za tvrtke i državne službe. Takva oprema je u pravilu skupa, ali ima dobrih razloga zašto je to tako: ona je napravljena da izdrži (skoro) sve, njeni dijelovi se lako mogu mijenjati jer su obično učvršćeni vijcima, a ne tek zalijepljeni. A i proizvođač se već kod prodaje obvezao imati zalihu rezervnih dijelova ako se nešto ipak pokvari.

Naši sugovornici u ovom sektoru nemaju baš osobito mišljenje o novim "ekološkim" smjernicama Europske unije u proizvodnji elektroničkih uređaja. Na papiru, one izgledaju lijepo: proizvođači se obvezuju da će najmanje sedam godina imati rezervne dijelove za prodane uređaje, osigurati cjelovitu tehničku dokumentaciju i najmanje pet godina nuditi ažuriranje programa tog uređaja. 

Ali po njihovom mišljenju, taj propis ne ide dovoljno daleko: već kod rezervnih dijelova je proizvođač prisiljen kalkulirati i skladištenje u tom razdoblju. Tržišna je logika da taj trošak neće "udariti" kod prodajne cijene uređaja gdje se valja boriti s konkurencijom, nego da će onda dijelovi biti često neisplativo skupi, kao što se već i sad dešava kod mnogih bitnih dijelova elektroničkih uređaja.

Oliver Koch iz AfB-a iznosi još jedan problem za ponuđače takvih rabljenih uređaja: osobito u javnom sektoru se čak zabranjuje kupnja takvih uređaja uz obrazloženje moguće povrede zaštite osobnih podataka. To je, po njegovom mišljenju, besmislica: stari podaci su u svim uređajima koji se nude na prodaju izbrisani na način da do njih više ne može doći ni najvještiji hacker.